Sadržaj:
Uvod
1.Crocodilia
1.1. Krokodili
1.2. Aligatori (Aligatoridae)
2. Sphenodontia
3. Squamata
3.1. Gušteri
3.2. Zmije
4. Kornjače
Uvod
Reptili
(lat.reptilis – onaj koji gmiže) su ektotermne (temperatura organizma ovisi o
temperaturi okoline, ukoliko je ona malena dolazi do hibernacije) i
poikilotermne (hladnokrvne) životinje čije je tijelo prekriveno ljuskama, imaju
rep i četiri noge osim zmija.Svi reptili dišu plućima, srce im je građeno od
jedne klijetke i dvije pretklijetke, no kod krokodila srce ima dvije klijetke i
dvije pretklijetke. Hrane se kukcima i sisavcima (krokodili i zmije).
Razmnožavaju se spolnim putem, ženka leže jaje iz kojih se kasnije razvijaju
mladi reptili. Znanost koja se bavi reptilima naziva se herpentologija
Reptili
su se pojavili sredinom karbona, a razvili su se iz vodozemaca. Razlikovali su
se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za
zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život,
za razliku od vodozemaca. To se pokazalo iznimnom prednošću jer su tadašnja
mora bila puna opasnih grabežljivaca. Ostali kopneni kralježnjaci se prema tom
obilježju nazivaju amniotima. Za razliku od vodozemaca, amnioti više nisu
vezani u razmnožavanju za vodu, a i općenito su bolje prilagođeni životu u
suhom okolišu.
Amnioti
se razdvajaju na dvije grane koje se razlikuju prema broju bočnih otvora na
lubanji u predjelu sljepočnice (temporalni otvor). Amnioti s jednim bočnim
otvorom nazivaju se sinapsida (jedan otvor), a s dva diapsida. Praamnioti nisu
imai nijedan otvor,pa ih se naziva anapsida. Od diapsida potječu dinosauri kao
i danas izumri pterosauri. Prema najnovijim spoznajama, kao jedini i danas
živući pretstavnici dinosaura smatraju se ptice
Do danas
nije nedvosmiseno utvrđeno mjesto koje u sistematici pripada kornjačama.
Njihova lubanja nema bočnih otvora, pa se zbog toga ova grupa svrstava u
anapside. Neki paleontolozi smatraju, da su se kornjače razvile od diapsida
koje su naknadno reducirale ove otvore. Prema položaju njihove vratne arteriije
i postojanju aorte, danas ih se svrstava u reptile kao sestrinska grupa. No do
sad nađeni fosii ne omogućuju definitivne objašnjenje
Reptili
se djele na četiri grane:
-
Crocodilia (krokodili i aigatori; 23
vrste)
-
Sphenontia (tuatare ili premosnici sa
Novog Zeanda; 2 vrste)
-
Squamata (gušteri i zmije; otpriike 7
600 vrsta)
-
Testudines (kornjače; otprilike 300
vrsta)
1.Crocodilia
(krokodili i
aligatori)
1.1.
Krokodili
Krokodili
(Crocodilia) su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas
preživjeli "potomci" velike grupe gmazova, Archosaura. Prema tome,
njihovi i danas živući najbliži srodnici su ptice. Njihovo je srodstvo dokazivo
cijelim nizom osobina, ali prije svega građom sistema krvotoka. Zbog koštanog
oklopa, krokodile nazivaju i oklopljenim gušterima.
Svi
danas živući krokodili žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskoh područja,
jedino Crocodylus porosus može živjeti i u moru, a često se pojavljuje uz obale
različitih otoka. Kao prilagodbu životnom okolišu, ove životinje jako dobro
plivaju i prikrivaju se u vodi tako, da miruju uronjeni u vodu pri čemu iz vode
izviruju jedino oči i nosnice. Poznatije vrste su nilski krokodil, gangeski
gavijal, misisipski aligator, obični kajman.
Građa
tijela kao i fiziologija današnjih krokodila je izrazito prilagođena životu u
vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom,
dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo.
Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili
dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života.
Lubanja
im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje.
Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu
gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih
ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti.
Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu
prehranu. Jedina iznimka su gavijali koji se hrane pretežno ribama i imaju
izrazito usku i izduženu gubicu.
Lubanja
krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj
strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene s kožom koja
je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj.
Čunjasti
zubi imaju samo jedan vrh i tekodontni su, smješteni su u udubljenjima gornje i
donje čeljusti. Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju
zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda
zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti
ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno
mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama
"aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri
čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.
Krokodili
su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je,
naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože,
epiderma, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim
razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života
se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu
biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju
"košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo
jednostavnim trošenjem ribanjem.
Rožnate
leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju
leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj variira
zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na
šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane
pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje
prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen
koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji
od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju
približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je
to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija,
jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.
Sve
danas živuće vrste prilagođene su građom tijela i načinom života semiakvatičnom
životu, pri čemu životinje velik dio života provode u vodi. Uz samo jednu
iznimku (Crocodylus porosus), svi krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no
može ih se sresti u bočatoj vodi kao i u slanoj vodi u blizini morske obale.
Pri tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodana jezera i većih rijeka, dok
druge biraju potoke i žive u obalnom podrastu. Nastanjuju tropska područja, uz
izuzetak dvije vrste aligatora koji žive u sjevernijim područjima, ali samo
tamo, gdje su blage zime.
Uz ova
svojstva, njihova pojavnost zavisi i o količini moguće lovine, povoljnih mjesta
za polaganje jaja, veličini konkurencije ali i o izlovu kojem su izloženi.
Svi
krokodili su mesožderi. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu
uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su
specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim
gubicama i zubima poput vrše (gavijali i australski krokodil) koji su se
specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno
kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što
mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste
vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su
okretni i na suhom.
Krokodili
polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:
-brežuljkasta
gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja
"proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,
-jamasta
gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.
Ženka
krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca
zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova
jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu
razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko
30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz
jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama
gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.
Kad
odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce
ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje,
da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio.
Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom
vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog
loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog
broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno
pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže
mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko
vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika
vlastite vrste.
Danas
živući krokodili dijele se u tri grupe sa statusom porodica (alternativno,
često ih se prikazuje kao jednu porodicu Crocodylidae a tri grupe kao
potporodice unutar nje). Pri tom se porodica gavijala sastoji od samo jedne
recentne vrste, indijskog gavijala iako novija saznanja govore da bi i sundski
gavijal isto mogao pripadati porodici pravih gavijala a ne pravim krokodilima,
porodici u koju je danas svrstan. Obje vrste imaju upadljivo duge i uske
čeljusti. Crocodylidae, ili pravi krokodili prepoznatljivi su po udubini u
gornjoj čeljusti u koju ulazi četvrti zub donje čeljusti tako, da je izvana
vidljiv. Kod aligatora (Alligatoridae) se kod zatvorenih čeljusti ne vide zubi,
a i njuška im je šira i nešto kraća nego kod krokodila.
1.2.
Aligatori (Aligatoridae)
Aligatori
(Alligatoridae) su porodica, koja spada u red krokodila. Krokodili, uz red
kornjača, podred guštera i podred zmija čine razred gmazova. Aligatori su vrlo
slični porodici pravih krokodila (Crocodylidae). Ova porodica ima dvije
potporodice, prave aligatore (Alligatorinae) i kajmane (Caimaninae).
Aligatori
žive u slatkovodnim prostorima kao što su bare, rijeke i močvare. Iako imaju
teško tijelo i spor metabolizam, aligatori mogu postići brzinu od 30 mph.
Njihov plijen su uglavnom manje životinje koje ubiju i pojedu jednim ugrizom.
Oni mogu ubiti i veći plijen odvlačeći ga u vodu da se utopi. Plijen koji ne
mogu progutati odjednom ostave da trune ili grizu dok ne dobiju komade za
gutanje odjednom.
Aligatori
su solidarne životinje, a najveći, i mužjak i ženka, braniti će svoj teritorij.
Manji aligatori imaju veću tolerenciju prema većim zbog razlike u veličini.
Aligatori
se pare sezonski, za vrijeme proljeća kad se voda ugrije. Ženka polaže jaja u
gnijezdo koje djeluje kao inkubator. Svoja jaja će štititi dok se ne izlegu.
Mlade će štititi godinu dana ako ostanu na tom prostoru. Obe vrste su tamnije u
boji, gotovo crne (iako kineski aligator ima svjetlijih tonova). U aligatora se
mogu vidjeti samo gornje čeljusti kad su usta zatvorena (kod krokodila se vide
svi zubi), no mnoge deformacije čeljusti kod životinja identifikaciju čine
težom.
Ime
alligator je anglikanizirani oblik španjolske fraze el lagarto (gušter), a dali
su im ga konkvistadori koji su stigli na Floridu i vidjeli aligatore.
2.
Sphenodontia
(tuatare
ili premosnici)
Premosnici
(često tuatara) su jedini recentni vrsta i rod reda Rhynchocephalia u razredu reptila,
pa stoga i jedini su recentni pretstavnici porodice Sphenodontidae. Danas žive
na sjeveru Novog Zelanda, i često ih se naziva i "živim fosilima",
jer se njihovo postojanje može slijediti fosilnim nalazima unatrag sve od
razdoblja trijasa, u vrijeme prije oko 200 milijuna godina.
Glava
premosnika je četvrtasta, sprijeda blago kljunasto izdužena, tijelo zbijeno a
noge snažne. Dugi su prosječno između 50 i 75 cm, a trup i rep su približno
jednako dugi. Rep im je trobridno spljošten. Prednje i stražnje noge imaju po
pet snažnih, kratkih, okruglih prstiju spojenih plivaćim kožicama. Prsti
završavaju kratkim pandžama. Na stražnjem dijelu prsiju imaju poprečni nabor.
Od zatiljka sredinom leđa i repa proteže im se niz šiljatih, spljoštenih bodlji
poput češlja, građenih od produženih rožnatih pločica. Niz se prekida samo u
ramenom i slabinskom području. Sivkaste su boje, dok bočno i na nogama imaju
žute mrlje. Bodlje "češlja" na zatiljku i ležima su žute, a na repu
smeđe. Presvlače se samo jednom do dva puta godišnje.
Koža
ovih životinja slična je koži ljuskaša. Glavu pokrivaju sitne, a tijelo i manje
i veće ljuske. Donja strana tijela prekrivena je većim, četvrtastim, plosnatim
pločicama, svrstanim u poprečne redove. Pločice duž bočnih nabora su blago
šiljaste, a na čitavoj gornjoj strani tijela su zrnato strukturirane.
Diapsidna
lubanja premosnika razlikuje se od svih drugih gmazova prisutnošću dva potpuna
sljepoočna luka, što je i dovelo do izdvajanja ovih životinja u zaseban red.
Akinetičan je, što znači da je gornja čeljust u odnosu na bazu lubanje nepokretna.
U embrionalnom razvoju premosnici još imaju zglobove između elemenata lubanje,
zato se često takva njihova okoštalost lubanje odrasle životinje smatra
prilagodbom na način ishrane. Zubi su im srasli uz čeljust, pa zato tijekom
života ne dolazi do njihove izmjene. Tako se pregledom zubi može utvrditi
približna starost životinje.
Kao neki
drugi ljuskaši, i premosnici mogu, radi zaštite, odbaciti rep (autotomija). Kad
se rep regenerira, podržava ga hrskavični štap koji se čini proziran. Iza
četvrtog vratnog kralješka premosnici imaju kratka, vratna rebra. Rebra na
trupu imaju hrskavičasta proširenja koja se preklapaju i tako tvore svojevrsni
oklop oko tjelesne šupljine. Od devetog do dvanaestog, rebra su dole učvršćena
za prsnu kost. Premosnici žive u područjima koja
obilježava oštra klima s gustom travom i malo drveća. Danas žive još samo na
oko 30 malih novozelandskih otoka duž sjeverozapadne obale glavnog sjevernog
otoka. Ranije su živjeli na sjevernom otoku, dok je sporno da li su živjeli i
na južnom.
Premosnici
su aktivni uglavnom u sumrak i noću. Na to upućuju njihove velike oči i oblik
pupila. Često iskapaju jame u humusu, u kojima provode veći dio dana. Suprotno
raširenom vjerovanju, vrlo rijetko obitavaju u "stambenim" jamama
morskih ptica.
Tuatare,
ili haterije, kako još ponekad nazivaju premosnike, kreću se polako.
Hodaju izbačenih nogu, vijugajući
tijelom i repom, pri čemu se rep vuče po tlu. Ponekad mogu požuriti izdignutog
tijela, no takav način kretanja uglavnom im uspijeva samo na razdaljinu od
nekoliko metara.
Za
razliku od gotovo svih drugih gmazova koji daju prednost tjelesnoj temperaturi
između 25 i 40°C, premosnici žive uz znatno nižu temperaturu. Tu su, međutim,
procjene različite, i kreću se od 10,6°C pa sve do 20°C, ovisno o autorima
studija. No, letargični postaju tek kod temperature ispod 7°C. Ovim relativno
niskim temperaturama odgovara i spori metabolizam. Premosnici rastu vrlo
polako, ali mogu doživjeti veliku (relativno) starost.
Glavna
hrana su im različiti beskralješnjaci, najčešće kukci, pauci i puževi, kao i
kišna glista.
Parenje
se odvija u vrijeme ljeta na južnoj polutki, između siječnja i ožujka. Mužjaci
su svake godine spremni za parenje, za razliku od ženki. Mužjaci se u to
vrijeme ponašaju teritorijalno, ali samo na površini od oko 25 m² u čijem
središtu je njihova jama, i samo u vrijeme parenja. Ako u to vrijeme na
teritorij uđe drugi mužjak, dolazi do borbe, pri čemu može doći do ozljeda.
Dokaz su brojni ožiljci starijih mužjaka.
Udvaranje
počinje kad ženka dođe na teritorij mužjaka. Pri tome, on ju obilazi ukrućenih
nogu. Kako mužjaci nemaju produženi genitalni organ, prislanjaju svoju kloaku
na ženkinu. Kopulacija traje oko jedan sat. Nakon oko 9 mjeseci, ženka u jamu
koju sama iskopa polaže do 15 tupih jaja s pergamentnom ljuskom, dugih oko 3 cm
i teških 4 do 6 grama. Ova jama s leglom nalazi se često i par stotina metara
udaljena od jame u kojoj ženka provodi dan. Ženka oblaže jamu i jaja travom i
zatim jamu zatrpava zemljom. Nakon toga, ženka pokazuje veću brigu za leglo od
velikog dijela gmazova: redovno, ponekad svaku noć, ona čuva leglo kako bi
spriječila drugu ženku da položi svoja jaja u njeno leglo. Na Novom Zelandu
mladunci izlaze iz jaja nakon 13 do 15 mjeseci. Ovo najduže razdoblje valjenja
jaja poznato među gmazovima pokazuje, da u hladnijoj klimi Novog Zelanda
embriji zaustavljaju razvoj tijekom zime.
Za
razliku od odraslih premosnika, mladunci su aktivni danju, kako ih odrasli
premosnici ne bi pojeli. U dobi od godinu dana, pridružuju se odraslima u
koloniji, i prilagođavaju se ritmu života odraslih. Ženke ne legu jaja svake
godine, i to je jedan od razloga zbog kojih je za održanje vrste važna dužina
života jedinki. Dokazano je da su premosnici u zatočeništvu na Novom Zelandu
doživjeli starost od 77 godina. Spolnu zrelost dosižu tek u dobi od 20 godina.
O
razvoju jaja pod ljudskim nadzorom se zna dovoljno iz aktivnosti zaštite
provedenih na univerzitetu Viktoria u Wellingtonu. Iz jaja skupljenih u prirodi
u studenom, pa držanih na temperaturi između 18° i 23°C, mladunci su se
izvalili već u svibnju, dakle nakon šest mjeseci, što vodi do zaključka, da su
gnijezda u prirodi izložena nižim temperaturama i većim oscilacijama.
Kao i
kod većine drugih gmazova, temperatura u leglu određuje spol mladunaca. Kod
Sphenodon punctatusa, pri konstantnoj temperaturi od 18°C izlegle su se samo
ženke, pri 20°C bilo je 91% ženki, ali kod temperature od 22°C bilo je samo 23%
ženki.
Ljudi su
desetkovali premosnike dovođenjem koza, mačaka, pasa, svinja, štakora i miševa.
Danas rod premosnika živi još samo na 0,1% područja koje je nekada nastanjivao.
Vrsta Sphenodon diversum poznat je samo još po nalazima kostiju, a niti jedan
primjerak podvrste S. punctatus reischeki nije više viđen od 1978. Od vrste S.
guentheri danas živi još samo 300 jedinki, a S. punctatus oko 50.000.
Naziv
"tuatara" potiče iz jezika Maora i znači "onaj koji nosi
bodlje". Premosnici doista imaju na leđima bodljikav "češalj".
3.
Squamata
(gušteri
i zmije)
3.1. Gušteri
Gušteri
su najčeši gmazovi na svijetu. Na prednjem
dijelu tijela guštera je plosnata šiljasta glava koja je širokim vratom
odijeljena od trupa. Na glavi su velike oči s pokretljivim očnim kapcima. Trup
završava dugačkim repom koji gušter u opasnosti mogu otkinuti i tako pobjeći od
neprijatelja. To nazivamo samoosakaćivanje. Otkinuti dio repa može djelomično
obnoviti. Kreće se pomoću dva para kratkih nogu na kojima ima pet prstiju.
Tijelo se ne naslanja na noge, jer se one nalaze postrance. Stoga kod kretanja
trbuhom dotiču zemlju pa kažemo da gmižu. Koža guštera je suha, bez žlijezda,
pokrivena rožnatim ljuskama koje sprečavaju gubitak vode iz tijela. Ovaj pokrov
guštera ograničava rast pa se moraju presvlačiti.
Kretanje gušteru omogućuje snažan kostur
i dobro razvijeni mišići. Gmazovi imaju jednake dijelove kostura kao i
vodozemci. Napredak uočavamo s obzirom na građu kralježnice koja je sastavljena
od mnogo kralješaka (do 140). Zglobno je povezana s kostima glave. Gmazovi
imaju rebra od kojih je prvih pet pari spojeno s prsnom kosti.
Zrak ulazi kroz dišne putove u grkljan,
zatim u dušnik koji se grana u dvije dušnice. One dovode zrak u pluća koja
imaju veću površinu od žabljih, a i bolje su prokrvljena.
Na leđnoj strani tijela se nalazi pravi
bubreg koji ima mjehur,i parni mokraćovod koji se ulijeva u nečisnicu.
Hrana (kukci, pauci, gujavice, puževi)
ulazi kroz usta u probavilo. U ustima se nalaze zubi koje mogu mijenjati
cijelog života. Tu je mnogo žlijezda te tanak, dugačak rašljasti jezik pomoću
kojeg osjećaju miris. U probavi također pomažu probavne žlijezde,jetra s žučnim
mjehurom i gušterača.
Srce gmazova je trodijelno. Građeno je
od 2 pretklijetke i 1 klijetke koja je djelomično pregrađena. U klijetki se
zbog toga djelomično miješaju arterijska i venska krv.
Temperatura je promijenjiva. U njene
stanice dolazi mala količina kisika. Tome je uzrok relativno mala površina
pluća, mali broj crvenih krvnih stanica te malo srce obzirom na veličinu tijela
i njegovi spori otkucaji.
Sezona parenja određena je temperaturom
i periodom izmjene svijetla (dana i noći), te ako je omogućena pravilna klima i
prehrana do parenja dolazi u proljeće. Ženke zahtijevaju pojačanu prehranu,
posebno rastu zahtjevi za kalcijem i fosforom, pa se standardna doza vitamina i
minerala udvostručuje.
Postoje dvije osnovne grupe dnevnih
gekona: oni s mekanom ljuskom jaja i oni s tvrdom ljuskom jaja.
Oni s mekanom ljuskom jaja svoja jaja
polažu na biljku (ne preporuča se da se diraju) dok se kod onih s tvrdom ljuskom
preporuča da se odnesu u inkubator. Većina jaja inkubira se na temperaturi od
28°C s malim varijacijama u temperaturi. Sama inkubacija traje od 38-90 dana
ovisno o vrsti.
Najveći gušter je Komodski varan ili Komodo
zmaj. Može narasti do 3 metra (10 stopa) i
težiti od 80 do 120 kg. Te velike dimenzije pripisuju se sporom metabolizmu
komodskog varana što zahtijeva veliki želudac životinje, te pojmu otočnog
gigantizma što je posljedica izostanka drugih sisavaca mesoždera koji bi
konkurirali varanu u otočnoj ekološkoj niši. Stoga su ti gušteri zbog svoje
veličine alfa predatori i dominiraju u ekosustavu u kojem žive.
Ova vrsta je, kao i gotovo svi varani,
mesožder no prvenstveno strvinar. Zna loviti i živi plijen tako da se prikrada,
a kad je dovoljno blizu naglo potrči prema plijenu (komodo varan može doseći
brzinu od 20 km/h) te ga zgrabi snažnim ugrizom. Usprkos nedokazanom mišljenju
da varani posjeduju bakterije u slini koje su glavni razlog stradavanja plijena,
varani posjeduju otrov kojim ubijaju plijen te otrovni sustav daleko
najsloženiji kod svih gmazova uključujući i zmije otrovnice. U ustima posjeduju
jedan veliki stražnji spremnik te pet manjih spremnika za otrov koji se
nasumično otvaraju između zubi. Nemaju otvore na zubima kao što je to kod zmija
otrovnica ili ostalih otrovnih guštera.
Komodo varani jedu bilo koju životinju
koju pronađu i mogu savladati, od veličine divlje svinje, jelena, manjih
sisavaca, a zabilježene su i ljudske žrtve, no najčešća prehrana su razne
strvine koje pronalaze u svom staništu. Također su zabilježeni slučajevi
iskopavanja ljudskih trupala iz lokalnih groblja (u blizini njihovog prirodnog
staništa) koja nisu bila zakopana dovoljno duboko. Kako napadaju sve što su u
stanju savladati, i mlade komodo varane doživljavaju kao plijen.
Tijekom prošlog stoljeća je stradalo
dosta ljudi od ugriza varana. Dio ljudi koji su preživjeli njihov ugriz u
pravilu su preboljeli vrlo teške oblike sepse kao posljedicu varanove otrovne
sline.
Parenje je između svibnja i kolovoza, a
jaja polažu u rujnu. Ženka leže jaja u zemlji ili brlozima. Jaja su zaštićena,
no mladunčad (100g/40cm) su ugrožena od trenutka kad se izlegu iz jaja,
nerijetko i od vlastite majke. Instinktivno se odmah pokušavaju popeti na
najbliže stablo jer su tamo relativno sigurna od svojih velikih srodnika jer
kad dosegnu određenu veličinu i težinu, više se ne mogu penjati, što omogućava
mladuncima relativnu sigurnost. Za to vrijeme hrane se kukcima, ptičjim jajima
i manjim gmazovima. Komodo varanima treba oko 5 godina da narastu 2 m, a mogu
živjeti do 50 godina.
Danas živi oko 6000 komodo varana koji
nastanjuju Male sundske otoke, Indoneziju, uključujući i otok Komodo (1700),
Rinku (1300), Gili Montag (100), Flores (možda 2000).
Europljani su se prvi put sreli s komodo
varanima 1910, a svijetu ih je predstavio Peter Ouwens 1912. direktor Zoološkog
muzeja u mjestu Bogor, Indonezija.
Radi zaštite komodo varana 1980. osnovan
je Nacionalni park Komodo.
Radi njihove veličine i doista
zastrašujućeg izgleda Englezi su im dali naziv "dragon", što znači
"zmaj". Međutim, neki stručnjaci koji se bave mitologijom smatraju
mogućim, da porijeklo srednjovjekovnih priča o zmajevima zapravo potječe s
otoka Komodo. Smatraju da su još u davna vremena kineski mornari, sa svojih
krstarenja vodama današnje Indonezije, donijeli priče o komodo varanima do
arapskih trgovaca i da su oni poslužili kao podloga pričama o zmajevima.
3.2.
Zmije
Zmije (grč. Ophidia, lat. Serpens) su podred unutar razreda gmazova čije
je hladno i suho tijelo prekriveno ljuskama. Vode porijeklo od predaka koji su
ličili na guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im reducirane pa se
kreću vijugajući. Velike vrste (anakonde, šarene boe i pitoni) narastu do 8 m,
u iznimnim slučajevima i do 10 m. Broj kralježaka
im je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i
nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći
plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko
koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Kržljonoške mogu
gladovati i duže od godine dana.
Neke su zmije svoje žlijezde slinavke
preoblikovale u žlijezde koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta
zmija su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno smrtonosna za čovjeka.
Najotrovnija kopnena zmija na svijetu je australski kopneni taipan. No, on je
miran i nije agresivan. Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih
zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. No najotrovnija zmija uopće je Kopneni
taipan, koji živi u pustinjskim krajevima u unutrašnjosti Australije u
jugoistočnom Sjevernom teritoriju. Mjesto s najgušćom populacijom otrovnica je
otok Queimada Grande pred istočnom obalom Brazila.
Zmijski otrovi su sastavljeni od
različitih proteina i gusta su tekućina mliječno bijele do žućkaste boje.
Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost, poremećaji
osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo (razaranje tkiva, zatajenje
bubrega, slom krvotoka). No postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina
ove dvije osnovne vrste.Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu
uzrok većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u nepristupačnim
područjima, a uz to su i plahe i po mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.
Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna
ljudi, od čega umre oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini
gležnja ili niže.Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One ne
rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju sposobnost da reguliraju
količinu otrova. Kod nekih vrsta potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov.
Zmije žive širom svijeta i u vrlo
različitim okolišima, od brdskih područja do slatkih voda i mora. Daleko
najveći broj vrsta živi u tropima. U Europi u rijetka mjesta gdje ne žive zmije
spada Irska. Nekoliko puta godišnje zmije skidaju
kožu zato što se istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala
pretijesna. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im postanu
mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože riješi trljajući tijelo o granje
ili kamen. Prema odbačenoj koži često se može odrediti vrsta zmije. Većina
zmija nije opasna za čovjeka, no neke od njih imaju poseban zub povezan s
otrovnom žlijezdom. Zmije otrovnice opasne su čim se izlegu iz jajeta. Ne
ubijaju sve zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i uguše. Potom
je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo, moraju širom razjapiti usta. Mišići u
tijelu guraju životinju do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali
često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan- samoobrana. Mnoge vrste pokušat
će izbječi opasnost, ali kada to nije moguće one će pribjeći jedinom rješenju-
ugrizu.
4. Kornjače
(Testundines)
Kornjače (stručno Testudines ranije i
Testudinata, Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji ima
više oko 300 različitih vrsta, od čega sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj
vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u reptile i bile su na
Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Sposobnost
prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala
im je postojanje do današnjih dana.
Uz iznimku
polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima,
rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime i
tropa. Pogotovo su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.
Oklop: sve
kornjače se odlikuju koštanim oklopom koji je u životinjskom svijetu
jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji
su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem
dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice, rebara i
karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože. Kod kornjača s
tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože
razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe
(leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se
vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih
pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok
neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.
Prehrana:
Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za
hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. Fosilne kornjače još imaju zube,
ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim
čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego čeljustima
otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.
Kretanje: I na
kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se
oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. Na kopnu njihovo
kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima
jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da
jako podsjećaju na peraje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu
uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih
udaljenosti. I udovi kopnenih i slatkovodnih kornjača pokazuju da su se
prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost
s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.
Veličina: Pored
velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su
još i morske kornjače, i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija
dužina oklopa može doseći i više od metra.
Glasanje: Osim
tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Iznimka je reakcija na strah:
uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji podsjeća na frktanje.
Uzrok tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno
za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj
glas nalikuje stenjanju.
Razmnožavanje:
Razlika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod
ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača
izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u
različitim ekološkim nišama, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod
vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u
jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja
ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan
tih klimatskih područja.parenje kornjačaNakon oplodnje, ženka ostaje plodna
više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja
novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)
Polaganje jaja
slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim
područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od
vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste,
pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa
isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu
i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim
materijalom.
Kod gotovo svih
vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol
mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se
provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja,
kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca
prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici
rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi
ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju
nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno
godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.
Osjetila:
Kornjače vide
jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer,
kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica
postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
Naročito im je
izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa"
vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška"
jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i
prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
Kornjače nemaju
vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete
duboke vibracije u svojoj okolini.
Inteligencija:
Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova. Tako
pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju,
ali ne tako dobro razvijen kao sisavci.
Dužina života:
Kornjače mogu živjeti vrlo dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu
doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina
i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su
dokazano doživjeli starost od 180 godina.
Neprijatelji
kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok
su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost
čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je
netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U
nekim dijelovima svijeta ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače.
Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda
krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo
oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim
kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju
različiti upotrebni i ukrasni predmeti.
Zaključak
Reptili su vrsta
životinja koja je zastupljena na svim kontinentima (osim Antartika
naravno).Njigova tjeesna temperatura ovisi o okoini (temperaturi zraka).Najpoznatija
i najzastupljeniji su gušteri i zmije, dok su krokodili i kornjače ograničenog
staništa. Hrane se kukcima i sisavcima, razvii su se sredinom karbona. Srce
građeno od jedne klijetke i dvije pretklijetke što dovodi do miješanja arterijske
i venske krvi. Razmnožavaju se spolno, a ženka leže jaja iz kojih se razvijaju
mladi. Iako su opasni i po život čovjeka važni su u prirodi kao i sve ostale
životinje, jer doprinose uništavanju štetočina što je zasigurno velika olakšica
za čovjeka.
Literatura
Grupa autora:
Sarah Angliss, Julia Bruce, Thomas Cussans, Mike Flynn, Richard German, Robin
Hosie, Antony Mason, Nigel Rodgers, Carmine Ruggiero, Elizabeth Taylor, Helen
Varley, Christine Vincent, John Wright, Michael Wright: “Činjenice na dohvat ruke”, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2007
Nema komentara:
Objavi komentar