Utjecaj nepogoda uzrokovanih ljudskim djelovanjem i prirodnih katastrofa najviše se odražava na zdravlje ljudi.Gdje je zbog nepogoda zdravstvena skrb otežana, ljudi su izloženiji riziku od obolijevanja. Prema definiciji svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti. Čovjek se od rođenja do starosti suočava s brojnim nepovoljnim utjecajima koji ugrožavaju njegovo zdravlje. Na sreću, ljudsko tijelo raspolaže obrambenim mehanizmima koji se odupiru štetnim činiteljima nastojeći očuvati ravnotežu i sklad. Obrambene mehanizme treba njegovati, jačati i razvijati, a to činimo urednim životom, pravilnom prehranom, primjerenom tjelesnom i društvenom aktivnosti.
Ako se ne pridržavamo navedenih pravila održavanja zdravlja, javlja se bolest. Bolest možemo jednostavno definirati kao stanje narušenog zdravlja ili kao nenormalan oblik životnih funkcija koji uzrokuje nelagodu i patnju. Uzroci bolesti mogu biti vanjski i unutrašnji.
Vanjske uzroke dijelimo na hemijske, fizičke i biološke.
Fizički: mehanički (ranjavanje, saobraćajna nesreća); toplinski (opekline); električni (strujni udar); akustični (buka, prasak); radijacijski (sunčanje, radioaktivno zračenje)
Hemijski: otrovne i štetne tvari u vazduhu, vodi, hrani, kozmetičkim preparatima, ispušni plinovi, otpadne kemikalije u pitkoj vodi, pokvarena hrana, alkohol, duhanski dim, droga, prevelike doze lijekova…
Biološki: bakterije, virusi, paraziti
U skupinu unutarnjih čimbenika ubrajamo nasljedne, hormonske i psihičke čimbenike.
Nasljedni: defektni geni koji se prenose na potomstvo i izravno uzrokuju nasljedne bolesti (npr.hemofiliju); prirođeno nježna i krhka građa koja organizam čini neotpornim na vanjske utjecaje…
Hormonski i metabolički: poremećaji izlučivanja hormona i mijene tvari (npr.dijabetes)
Psihički: labilnost i neotpornost duha prema svakodnevnim izazovima…
Unutarnji i vanjski čimbenici se ne mogu oštro odvojiti, jer se isprepliću i utječu jedan na drugog.
U očuvanju zdravlja jako bitnu ulogu ima i higijena. Higijena je znanost o unaprjeđenju i očuvanju zdravlja, tj. znanost o sprječavanju i suzbijanju bolesti.
Smatra se da zdravstvene ustanove imaju visok stupanj higijene. Međutim, nepravilnim rukovanjem i odlaganjem otpadnih tvari koje zaostanu nakon upotrebe u medicini može doći do zagađenja vode i hrane. Može se dogoditi da bolesnik u zdravstvenoj ustanovi dobije infekciju zbog koje nije prethodno hospitaliziran.
Bolnička infekcija (hosiptalna, kućna, nozokomijalna ili unakrsna, cross) - svaka infekcija bolesnika koja se javlja nezavisno od primarnog oboljenja ili zdrave osobe (zaposlenog osoblja), za koju se utvrdi da je do nje došlo u bolničkoj sredini, bilo za vrijeme stacionarnog liječenja bilo pregleda.
Autoinfekcije - infekcija mikroorganizmima koje bolesnik nosi u svom tijelu, a nastaje kada mikroorganizmi dospiju i do novog mjesta.
Unakrsna (cross) infekcija - infekcija kod koje mikroorganizmi prelaze s jedne osobe na drugu izravno ili posredno putem predmeta.
Epidemija bolničke infekcije je pojava kada isti uzročnik izazove dva ili više međusobno povezana (po mjestu i vremenu) oboljenja.
Rizični odjeli - odjeli intenzivne njege, novorođenački i dojenački odjeli, zarazni odjeli te odjeli kirurških grana, operacijske sale, sobe za posebne namjene (zaštitne izolacije) te specijalni laboratoriji.
Bolesnici s povećanim rizikom obolijevanja od bolničkih infekcija su kirurški, imunodeficijentni bolesnici, nedonoščad i dojenčad, bolesnici s opeklinama, infektološki bolesnici, bolesnici na jedinicama intenzivne skrbi te bolesnici na hemodijalizi.
Postojanje bolničke infekcije utvrđuje se na temelju kliničkih simptoma i mikrobioloških nalaza.
Program mjera za sprečavanje i suzbijanje širenja bolničkih infekcija obuhvaća slijedeće mjere:
Pregled, trijaža i sanitarna obrada oboljelih osoba pri primanju na bolničko liječenje
Provedba i kontrola sanitarno-higijenskih postupaka pri radu te ponašanje zaposlenih osoba i posjetitelja unutar zdravstvene ustanove
Aseptički postupak s priborom i instrumentima za medicinske zahvate
Prikupljanje i uklanjanje uzoraka biološkog materijala za laboratorijsko ispitivanje lučevina i izlučevina te drugih otpadnih tvari
Čišćenje, pranje, provjetravanje i dezinfekcija
Dezinsekcija i deratizacija
Osiguranje i kontrola zdravstvene ispravnosti namirnica te sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta pripreme, čuvanja i podjele hrane
Bakteriološka kontrola žive i nežive sredine
Rano otkrivanje, izolacija i liječenje osoba oboljelih od bolničke infekcije
Prijavljivanje sporadičnih slučajeva bolničke infekcije ili bolničke infekcije u epidemijskom obliku
Prikupljanje, evidencija i analiza podataka o učestalosti bolničkih infekcija
3. ZAGAĐUJUĆE MATERIJE U HRANI I VODI U ZDRAVSTVENOJ USTANOVI
Pod provedbom i kontrolom sanitarno-higijenskih postupaka pri radu te ponašanje zaposlenih osoba i posjetitelja unutar zdravstvene ustanove smatra se:
- Jasan i jednostavan sustav označavanja kretanja osoba unutar zdravstvene ustanove, označavajući u svakoj zdravstvenoj ustanovi zone koje su zabranjene;
- Kružni tok za čiste i nečiste materijale:
- Čisto se rublje transportira iz praonice u platnenim vrećama na čistim dezinficiranim kolicima do prostorije za pohranu čistog rublja;
- nečisto se rublje odmah nakon skidanja s kreveta ili bolesnika skuplja u posebne platnene ili PVC vreće i odlaže u prostoriju za nečisto koju dnevno treba dezinficirati ;
- jače kontaminirano rublje (npr. iz operacionog bloka ili rađaone) odmah se odvozi u praonicu rublja gdje se mora prati odvojeno od ostalog rublja i dezinficirati;
- na odjelima se ne smije prebrojavati rublje;
- Poštivanje odredbi organizacije njege bolesnika:
Da bi se izbjeglo zagađenje vode i hrane u zdravstvenim ustanovama mora se voditi računa o uklanjanju štetnih materija na za to predviđena mjesta.
Pod prikupljanjem i uklanjanjem uzoraka biološkog materijala za laboratorijsko ispitivanje lučevina i izlučevina te drugih otpadnih tvari smatra se:
1. Uklanjanje bolničkog otpada na način da se spriječi rizik od profesionalnog oboljenja i rizik vezan uz onečišćenja čovjekovog okoliša;
2. Razvrstavanje "rizičnog" otpada (patološki, infektivni, opasni i hemijski) od komunalnog otpada:
3. Pakiranje otpada u označene PVC vreće u boji (crvene za infektivni i potencijalno infektivni otpad, crne i plave vreće za komunalni otpad) i u kontejnere za visoko rizični otpad;
4. Osiguranje higijenske dispozicije bolničkog otpada. Preferira se incineracija za patološki i infektivni otpad u posebnim incineratorima, s time da emisija polutanata bude u dozvoljenim granicama.
Svaka zdravstvena ustanova mora imati plan odlaganja otpadnih tvari s naznačenim vremenom za transport od inicijalnog skladištenja (prostorija za nečisto) do sekundarnog skladištenja (ograđen i natkriven prostor unutar bolničkog kruga) te sa zaduženjima odgovornih osoba, pojedinih službi te osoblja za kontrolu.
Pod čišćenjem, pranjem, provjetravanjem i dezinfekcijom smatra se:
1. Čišćenje prostorija, radnih površina, pribora za rad i drugih predmeta koji podliježu posebnom,higijenskom režimu uz uvjet da se ne ometa medicinski rad, a da se isto odvija po dnevnom, tjednom i mjesečnom rasporedu;
2. Strojno ili ručno pranje suđa u trodijelnom sudoperu uz obveznu dezinfekciju nakon ispiranja:
3. Provođenje ciljane dezinfekcije (na određenu vrstu mikroorganizama) i namjenske dezinfekcije (za određenu opremu i materijale).
Pod dezinsekcijom i deratizacijom podrazumijeva se: Mjere dezinsekcije i deratizacije za suzbijanje sinantropnih infestanata (žohari, mravi, komarci, uši, miševi i štakori) koji mogu biti vektori zaraznih i parazitarnih bolesti, i čija je prisutnost vezana uz opću bolničku higijenu, provode ovlaštene fizičke i pravne osobe.
4. Kontrola zdravstvene ispravnosti namirnica
Pod osiguranjem i kontrolom zdravstvene ispravnosti namirnica te sanitarno - tehničkih i higijenskih uvjeta pripreme, čuvanja i podjele hrane podrazumijeva se:
1. Pohađanje tečaja za stjecanje osnovnog znanja o zdravstvenoj ispravnosti namirnica i osobnoj higijeni osoba koje rade u proizvodnji i prometu namirnica;
2. Nošenje odgovarajuće propisane radne odjeće osoba koje pripremaju, prevoze i serviraju hranu;
3. Uklanjanje iz lanca pripreme-serviranja hrane bolesne osobe i kliconoše;
4. Uklanjanje neupotrijebljene hrane odlaganjem u posebne kante u mliječnoj kuhinji koje se vraćaju oprane i dezinficirane;
5. Svakodnevno pranje i dezinficiranje kolica za prijevoz hrane.
4.1. Hrana i mikrobiološko onečišćenje hrane
Prema međunarodnim propisima o kvaliteti i zdravstvenoj ispravnosti namirnica onečišćenjem hrane smatra se prisutnost bilo koje tvari koja nije namjerno dodana, nego je njezina prisutnost posljedica postupaka od proizvodnje hrane do potrošnje.
Tu se podrazumijevaju postupci pripreme, obrade, otpremanja, transporta, uskladištenja i prodaje.
Mikroorganizmi su svakodnevni sastojci hrane i bitni činitelji kakvoće, stabilnosti i tržišne vrijednosti hrane. Kako je hrana vrlo pogodna podloga za razvoj mikroorganizama, patogeni mikroorganizmi, produkti njihova metabolizma ili razgradnje namirnica mogu biti vrlo opasni za zdravlje i mogu uzrokovati teška otrovanja.
Pokvarene namirnice ponekad mogu imati smrtne posljedice. Ako se namirnice onečiste mikroorganizmima vjerojatno su postojali slijedeći preduvjeti: živi mikroorganizmi u hrani, čovjeku ili životinji; nečiste ruke radnika koji rukuje hranom, njegova prljava odjeća, radne površine ili pribor; lako pokvarljive namirnice; nepovoljni uvjeti skladištenja hrane.
5. GLAVNI MIKROBIOLOŠKI UZROČNICI BOLESTI
5.1. SALMONELE
Salmonela dospijeva u hranu izravno iz ljudskog ili animalnog sekreta ili iz zagađene vode. Uzrokuje bolest nazvanu salmoneloza. Bolest se prenosi prljavim rukama, te preko drugih namirnica, kontaminiranih površina ili pribora.
Glavni izvori salmonele su jaja, majoneza i drugi proizvodi od jaja, mljeveno meso i sirove (neprokuhane) namirnice. Poznato je oko 1800 sojeva salmonele koje su patogene za čovjeka. One uzrokuju otrovanje na bazi oslobađanja endotoksina u probavilu nakon razgradnje bakterije. Za nastanak otrovanja potrebna je veća koncentracija salmonela u hrani.
Simptomi otrovanja su visoka temperatura, glavobolja, vrtoglavica, umor, bol i grčevi u stomaku, povraćanje i proljev. Ako se bolesnik ne liječi može nastupiti i smrt.
Mjesto ulaska infekta je gastrointestinalni trakt. Za razliku od trbušnog tifusa gdje su poznate hidrične epidemije, ostale salmoneloze se nikad ne prenose vodom. Postoje još i neki bizarni načini unosa infekcije kao što su kontaminirani ruž za usne ili kontaminirana marihuana. Osim živežnim namirnicama postoji još i mogućnost prijenosa direktnim kontaktom, uglavnom u domovima i rodilištima. Salmoneloze se javljaju epidemijski. Sigurno promakne veliki broj gastroenteritisa uzrokovanih salmonelom koji nisu etiološki determinirani.
Veću osjetljivost i težu sliku bolesti imaju bolesnici s smanjenim lokalnim i općim obrambenim sposobnostima organizma. Takva stanja su: subtotalna gastrektomija, akloridija, splenektomija, ciroza, leukemije, limfomi, infekcija HIV-om, itd.
5.2. STAFILOKOKI (Staphylococcus)
Bakterije roda Staphylococcus su loptastog oblika, promjera 0,5-1,5 mm. Poredane su u nepravilnim grozdovima. Samo neki sojevi imaju kapsulu, a većina je bez nje. Flagele nemaju, pa su nepokretni. Ne formiraju spore. To su Gram-pozitivne bakterije, a neki patogeni stafilokoki mogu biti i Gram-varijabilni. Fakultativni su anaerobi.
Stafilokoki dobro rastu na svim hranjivim podlogama, pa će tako dobro porasti i na npr. hranjivom agaru. Na agaru formiraju glatke, ispupčene, okrugle kolonije ravnih rubova promjera 1-3 mm. Kolonije mogu biti obojene zlatnožuto (S. aureus), bijelo (S. albus) i limunžuto (S. citreus). Optimalna temperatura uzgoja je 32°C, a pH 7,4.
U rodu Staphylococcus ima patogenih i nepatogenih sojeva. S. epidermidis je nepatogena vrsta i nalazi se kao dio normalne flore kože, a infekcije se događaju samo u osoba sa smanjenim imunitetom. Sojevi vrste S. aureus su najčešće patogeni. Većina patogenih stafilokoka na krvnom agaru formira beta-hemolizu (jasnu prozirnu zonu hemolize). Nepatogeni stafilokoki su u većini slučajeva nehemolitički.
Važna osobina stafilokoka je znatna otpornost prema visokim koncentracijama NaCl i šećera. Zbog toga se patogeni stafilokoki u slanim i slatkim namirnicama vrlo brzo razmnožavaju i produciraju znatne količine svojih toksina. Ova se osobina koristi u pripremi selektivnih podloga za stafilokoke koje sadrže i do 10% NaCl. Za kultivaciju patogenih stafilokoka najbolje rezultate daje Chapmanova podloga s 10% goveđe krvi. Najvažnije biokemijske osobine po kojima se patogeni stafilokoki razlikuju od nepatogenih su: formiranje beta-hemolize na krvnom agaru, fermentacija manitola, pozitivni Cadness-Gravesov ogled, produkcija koagulaze i fosfataze.
Patogeni stafilokoki su piogeni agensi, što znači da mogu napasti sve organe i tkiva. Najčešće infekcije uzrokovane stafilokokima su kožne (kao što su furunkuli, karbunkuli, akne, folikulitisi i razne piodermije), zatim oboljenja sluznica (kao što su rinitisi, faringitisi, infeksije usne šupljine), a česte su i pneumonije. Patogeni stafilokoki izazivaju i metastaze od kojih su najčešće osteomijelitis, artritis, apscesi i meningitis. Prodor stafilokoka u krv izaziva tešku stafilokoknu sepsu. Česte su alimentarne toksikoinfekcije uzrokovane stafilokoknim enterotoksinom.
Otrovanja stafilokokima naročito su česta ljeti, i to najčešće sladoledom i slasticama pa se zarazi više ljudi. Česti izvori zaraze su individualni proizvođači koji se premalo brinu o higijenskim uvjetima rada. Prednost industrijske proizvodnje takvih namirnica je u tome što su strogi režimi higijene u svim fazama proizvodnje i prodaje.
Izvor infekcije stafilokokima je čovjek. Naime, oko 40% ljudi ima stafilokoke u nosnoj šupljini i probavilu, te ih svojim prljavim rukama (nakon brisanja nosa, ili obavljanja nužde) prenese u hranu. Vrijeme inkubacije stafilokoka je između pola sata i 4 sata od uzimanja zaražene hrane. Simptomi otrovanja stafilokokom su proljev, povraćanje, bolovi u stomaku, i tijelo izgubi jako puno vode.
5.3. KLOSTRIDIJUM (Clostridium)
Clostridium botulinum uzročnik je teške bolesti- botulizam. Taj mikroorganizam živi bez kisika, dakle anaerobno, te se može normalno razmnožavati i u hermetički zatvorenim konzervama. Tijekom svog metabolizma oslobađa jedan od najjačih poznatih otrova- egzotoksin botulinum A. Sa oko 10 grama toksina botulinuma bilo bi moguće otrovati sve ljude na Zemlji. Prvi simptomi otrovanja su slabost, mučnina, glavobolja, vrtoglavica, a posljedice se očituju i na kontraktilnost mišića. Bolesnik ne vidi dobro, zjenice su mu proširene. Zbog slabosti mišića ždrijela otežani su gutanje i govor. Smrt nastupa zbog paralize mišića za disanje (ošit i međurebreni mišići), te gušenja. Stanje bolesnika slično je kao kod oboljenja od tetanusa
Konzervirana hrana (meso, ribe, voće i povrće) zaražena klostridijumom te slabo termički obrađena, tj. nedovoljno sterilizirana, može se s vremenom pokvariti. Zato je bolje sumnjive konzerve baciti nego riskirati zdravlje ili čak život.
Patogene vrste u vegetativnom obliku proizvode različite egzotoksine koji djeluju destruktivno na tkivo ili oštećuju živčanu funkciju, a biokemijski su i serološki definirani. Clostridium sp. nalaze se i u normalnoj flori, osobito debelog crijeva. Klostridiji mogu postati patogeni kad u tkivu postoji snižen oksidacijsko-redukcijski potencijal, visoka koncentracija laktata i snižen pH. Takvi abnormalni anaerobni uvjeti mogu nastati kod primarne arterijske insuficijencije ili nakon teških penetrantnih ili crush ozljeda. Što je rana dublja i teža, to je veća vjerojatnost nastanka anaerobne infekcije, a osobito ako je došlo makar i do minimalne kontaminacije rane stranim česticama.
Klostridijske infekcije su sve češći nozokomijalni problem. Teška klostridijska sepsa može komplicirati perforaciju ili opstrukciju crijeva.
5.4. ESCHERICHIA COLI
Među najčešćim otrovanjima hranom ubraja se ona uzrokovana Escherichiom coli koja uzrokuje proljeve (dijareje). E. coli česta je crijevna i fekalna bakterija u čovjeka koja se prenosi neopranim voćem i povrćem, vodom ili drugim nekuhanim namirnicama, koje su došla u kontakt s neopranim rukama ili je povrće zalijevanim onečišćenom vodom iz septičkih jama. Na području gospodarenja otpadnim vodama se E. coli vrlo rano pokazala kao odličan "indikator" razine onečišćenja vode, tj. količine fekalne tvari čovjeka koja se u njoj nalazi, mjereno prema coliformnom indeksu. E. coli se u toj tehnologiji koristi zato što u ljudskom fecesu ima puno više coliforma od patogena, a E. coli obično nema štetnog utjecaja, pa laboranti koji s njom rade nisu ni u kakvoj izravnoj opasnosti. Međutim, ponekad upotreba E. coli u svrhu indikatora fekalne zaraze može biti pogrešna jer se u jednim sredinama E. coli razmnožava brže nego u drugima.
6. METODE SANITACIJE
Nakon korištenja, oprema za preradu ili pripravu namirnica prekrivena je ostacima hrane (ugljikohidrati, masti, proteini, soli...). Nečistoće sadrže mikroorganizme i hranu potrebnu za njihov rast. Sanitacija opreme i radnog okoliša sastoji se iz dva koraka: čišćenja i dezinfekcije.
Čišćenjem se uklanjaju naslage nečistoće. Dezinfekcijom se uništavaju mikroorganizmi zaostali na čistoj površini. Da bi sredstva za dezinfekciju mogla učinkovito djelovati, površine moraju biti potpuno čiste jer nečistoće štite mikroorganizme od djelovanja sredstava za dezinfekciju.
6.1. Zračenje kao metoda sanitacije
Ultraljubičaste, katodne i gama zrake uništavaju bakterije. Koristi se u bolnicama, za dezinfekciju vode za piće, tretiranje voća, povrća i začina. Nije učinkovito u dezinfekciji postrojenja i opreme jer se mikroorganizmi uništavaju samo ako zračenje ide direktno na njih, pa se tako uništavaju samo mikroorganizmi u neposrednoj blizini izvora zračenja.
Neke su bakterije otpornije na zračenja i moraju biti dulje izložene da bi se uništile.
Prašina, masnoća, te neprozirne i mutne otopine apsorbiraju zračenje i tako sprječavaju njegovo djelovanje na mikroorganizme.
7. ZAGAĐENJE VODE
Osim zagađenja hrane zbog nepropisnog uzgoja, transporta i skladištenja, vrlo lako može doći i do zagađenja vode.
71% Zemljine površine sačinjava voda. Porijeklo najčešćih zagađivača:
- industrijski otpad, pesticidi, otpad iz kućanstava, fekalije
- urbane sredine - kontinuirano zagađivanje industrijskim otpadom, tehnološkim vodama, gradskom kanalizacijom
- biološko zagađenje kanalizacijskim vodama blizu urbanih sredina (bakterijsko, virusno)
- akumulacija u mekušcima i školjkama (zaraze putem hrane)
Može doći i do industrijskog zagađivanje voda:
- metalurška, hemijska, farmaceutska, prehrambena industrija - korištenje velikih količina vode u tehnološkim procesima
- organske i anorganske kemikalije (kiseline, sulfati, fenol i derivati, nitrati, detergenti, cijanidi ...), metali (živa, olovo, krom...), otpadne čestice (celuloza...), nafta i derivati, pregrijana i topla voda
- radioaktivni otpad (nuklearne elektrane, reaktori, eksplozije)
- industrijsko zagađivanje - najveća ugroženost: rijeke i jezera (biološki kapacitet za razgradnju otpadnih tvari ograničen
Najčešći zagađivači u zdravstvenim ustanovama su : formaldehid, radionuklidi, fotografske kemikalije, otapala, živa, etilen oksid, kemikalije za kemoterapiju i dr. farmaceutski pripravci. Ako se nepropisno odlože ove tvari mogu doći u doticaj sa vodom i zagaditi je.
Elementarna živa je jako isparljiva, razara živčani sustav, pluća, bubrege..
metil živa (ekstremno toksična)
- anorganska živa akumulirana u sedimentima -metilacija mikroorganizmima u metil živu
- izvor: ribe, ljuskari i školjkaši, tj. organizmi koji žive u vodi
- potpuno se resorbira u crijevima, raspodjeljuje krvlju i zadržava u organizmu (za razliku od
arsenobetaina) - prolazi krv-mozak barijeru.
Mogući radioaktivno elementi u hrani i vodi:
3H, 131I, 134Cs,137Cs, 89Sr, 90Sr, 222Rn, 226Ra, 235U, 239Pu, itd.
- porijeklo iz rudnika, znanstvenih i medicinskih ustanova, nuklearnih centrala, nuklearnih eksplozija, vulkanskih erupcija, apsorpcija iz vazduha i tla u biljke, prijelaz u životinjska tkiva
- redukcija razine ½koncentracija u ribama i školjkašima
toksični učinci - uglavnom kancerogenost
7.1. Izvori i putovi zagađenja okoliša i voda ostacima farmaceutskih proizvoda
Ostaci lijekova mogu također uzrokovati zagađenje vode.
Lijekovi u humanoj medicini
- tvari visoke aktivnosti u biološkim sustavima – većina potencijalno toksična
- otpad farmaceutske industrije, bolnica, kućanstava, lijekovi u veterinarskoj medicini
- kao aditivi u hrani za životinje (odobreno od 1950-tih)
- za održavanje i poboljšanje zdravlja životinja, namijenjenih u prehrambene svrhe čovjeka
- uporaba u terapeutske, profilaktičke ili dijagnostičke svrhe
- uporaba u svrhu regulacije reprodukcije i povećanja efikasnosti proizvodnje namirnica…
Izvori zagađenja su: veterinarski lijekovi, izlučivanje (bolnice), domaćinstva, komunalne otpadne vode, odlagališta otpada, nekorišteni lijekovi, površinske, vode, podzemne vode,
farmaceutska industrija, voda za piće, gnojivo, tlo, otpad domaćinstava, ostaci lijekova u vodi
tvari farmaceutskog porijekla često:
- samo djelomično eliminirane konvencionalnim metodama obrade otpadnih voda (tvorničke, komunalne)
- mnoge teško biorazgradive u okolišu pojavljuju se kao mikro zagađivači u podzemnim vodama i vodi za piće
- često biološki vrlo aktivni
- mnogi hormonski aktivni
8. VAŽNOST VODE
Voda ne zna granice. Već milionima godina na Zemlji postoji ista količina vode,koja se ne smanjuje,ali i ne povećava. Njena kvaliteta ovisi od našeg ophođenja prema njoj.
Što je otpadna voda?
To je upotrijebljena voda iz naselja i industrije kojoj su promijenjena fizikalna, hemijska i biološka svojstva tako da se ne može koristiti u poljoprivredi niti u druge svrhe. Ova voda se do postrojenja za pročišćavanje odvodi kanalizacijom. Ona sadrži: prljavu vodu, "stranu vodu" i kišnicu.
Što je prljava voda?
To je sva otpadna voda iz domaćinstava, privatnih preduzeća i industrije kao i kišnica sa jako prometnih dijelova ulica koja mora biti odvedena do postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.
Što je "strana voda"?
To je čista voda koja završava u kanalizaciji i zbog svoje čistoće u odnosu na druge vode koje se odvode kanalizacijom je "strana". Ona dospijeva u kanalizaciju iz podzemnih voda, bunara, drenaža, kao višak iz bazena pitke vode ili kao rashladna voda.
Što je to kišnica?
To je voda koja nastaje iz padavina. Prema mjestu dospijevanja razlikujemo prljavu (npr.sa autocesta) i čistu (npr. sa krova) kišnicu.
Otpadne vode se od mjesta nastajanja do postrojenja za pročišćavanje, odnosno do ispuštanja u vodotoke, odvode kanalizacijom koju čini sistem cijevi, kanala i uređaja. Kanalizacije nisu izum novijeg doba. Još u staroj Indiji za vrijeme tzv. Indus kulture bila su u upotrebi moderna postrojenja (3000 p.n.e.).
Kao pravi majstori za kanalizacije dokazali su se Rimljani. Odvod otpadnih voda starog Rima uslijedio je u poznatoj "Cloaca maxima".
Tek u novije vrijeme čovjek je primijetio da odvod otpadnih voda u rijeke ili njihovo poniranje u tlo može imati štetne posljedice za pitku vodu. Nehigijenska, zagađena voda je često bila uzrok velikih tragedija i epidemija u srednjem, ali i kasnije sve do kraja XIX vijeka (npr. velika epidemija kolere 1854 godine koja je zadesila London i od koje je umrlo oko 5 000 ljudi ili epidemija kolere u Hamburgu 1892 godine od koje je umrlo 10 000 ljudi).
Izgradnja vodovoda je utjecala na količinu otpadne vode, koja se naglo povećala, i koja je putem kanalizacije odvođena u rijeke tako da je nivo samopročišćavanja vodotoka bio brzo dosegnut uslijed čega je proistekla nužnost izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.
Danas većina kanalizacijskih mreža u svijetu je tzv. miješanog tipa gdje se čista kišnica odvodi u postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda zajedno sa prljavom vodom. Kod jakih kiša, sva ova voda nema dovoljno mjesta u pročišćivaču, tako da velika količina nepročišćene otpadne vode završi direktno u vodotocima. Osim toga otpadne vode bivaju jako razrijeđene tako da se procesi pročišćavanja usporavaju.
Mehaničke metode pročišćavanja otpadnih voda: sastoje se u uklanjanju mikro i makro suspendiranih čestica iz vode, organskog i anorganskog porijekla. U tu svrhu služe rešetke, sita, taloženje, flotacija, filtriranje, centrifugiranje. Princip rada ovih uređaja bazira se na različitim specifičnim težinama suspendiranih čestica i vode. Prije nego što voda dođe u te uređaje, iz nje se uklanjaju sve plivajuće makrotvari. Naprimjer, flotatori uglavnom služe za odvajanje tvari lakših od vode, kao što su sve vrste ulja i masti.
Biološki postupci pročišćavanja obuhvaćaju samo obradu organskih tvari. Razgradnja organskih spojeva događa se pod utjecajem bakterija. U aerobnom postupku se biodekompozicija organskih tvari događa uz prisutstvo kisika, a u anaerobnom bez prisutstva kisika u vodi.
Dugo vremena se kod nas i u svijetu vodno bogatstvo ocjenjivalo prema ukupnoj količini vode te raspoloživom energetskom potencijalu. Nakon sve učestalijih incidenata nastalih kao posljedica onečišćenja otpadnim tvarima došlo se do saznanja da je kvaliteti vode bitan element za procjenu moguće raspoložive količine od ukupne vodne mase. Za kvalitetu voda od posebnog je značaja ispuštanje tekućih i krutih razgradivih otpadnih tvari te unošenje topline, radioaktivnih i nerazgradivih otpadnih tvari.
Zaštita voda se provodi radi osiguranja neškodljivog i nesmetanog korištenja voda, zaštite zdravlja ljudi, životinjskog i biljnog svijeta i zaštite prirodnog okoliša. Zaštita voda ostvaruje se nadzorom nad stanjem kakvoće tih voda i izvorima onečišćavanja, kontroliranjem odvodnje otpadnih voda i njihovim pročišćavanjem, sprječavanjem, ograničenjem i zabranjivanjem radnji i ponašanjem koja mogu utjecati na onečišćenje voda i stanje okoliša u cjelini, kao i drugim djelovanjem usmjerenim na očuvanje i poboljšanje kakvoće i namjenske uporabljivosti voda.
Opasne i štetne tvari zabranjeno je ispuštati ili unositi u vode, javno vodno dobro, građevno, poljoprivredno ili šumsko zemljište ili u atmosferu ili odlagati na područjima gdje postoji mogućnost onečišćenja voda. Pravne osobe i građani koji u svezi s obavljanjem djelatnosti ispuštaju opasne ili štetne tvari koje mogu onečistiti vode dužne su ih prije ispuštanja u prijamnike ili javni kanalizacijski sustav ili u atmosferu djelomično ili potpuno pročistiti u skladu s vodoprivrednom dozvolom.
Štetnim tvarima smatraju se tvari koje mogu prouzročiti promjene hemijskih, fizičkih i bioloških osobina vode zbog čega se ograničava ili onemogućava iskorištavanje voda u korisne svrhe .
9.1 Klasifikacija voda i kategorizacija voda
Klasifikacijom voda utvrđuje se podjela voda po vrstama, karakteristike pojedinih vrsta voda i namjena za koju se mogu upotrebljavati, dopušteni stupanj onečišćenja iznad kojeg je vodu opasno upotrebljavati ili je za pojedine korisnike onemogućeno njihovo korištenje:
Vode I kategorije: najčistije prirodne vode,izvorišta rijeka I njihovi gornji tokovi.Nemaju miris,vidljivu boju niti otpadne tvari,a koriste se za piće I u prehrambenoj industriji.
Vode II kategorije: još su uvijek relativno čiste. Mogu se koristiti za rekreaciju i uz određeno pročišćavanje za snabdijevanje grada vodom. Ne smiju imati niti miris niti boju.
Vode III kategorije: su zagađene prolaskom kroz gusto naseljene i industrijske oblasti. Imaju miris i vidljivu boju, ali se još uvijek mogu koristiti u poljoprivredi i nekim granama industrije. Pokazatelji za ovu kategoruju voda imaju znatno više granične vrijednosti.
Vode IV kategorije:vrlo su zagađene i moraju se pročišćavati,ukoliko se žele upotrebljavati u određene svrhe.
9.2 Nagomilavanje ili odlaganje materija ili objekata
Zabranjeno je ispuštanje, polaganje i odlaganje u vode supstanci ili objekata koji zbog svoje forme, fizičkih, kemijskih ili bioloških karakteristika ili drugih osobina mogu ugroziti život ili zdravlje ljudi, akvatične i semiakvatične organizme, otežati tok voda ili ugroziti vodoprivredne objekte i uređaje. Zabranjeno je deponovanje i pretovar opasnih materija u čvrstom, tečnom ili plinovitom stanju, odlaganje ili deponovanje ekstrahiranih ili otpadnih materija ili drugih sličnih supstanci i odlaganje otpada na vodnom i obalnom zemljištu.
9.3. Gospodarenje otpadom iz zdravstvenih ustanova
Nastanak otpada posljedica je svake ljudske djelatnosti, pa tako i zdravstvene. Svako civilizirano društvo svjesno je opasnosti do kojih može doći zbog neodgovornog postupanja s otpadom koji nastaje u zdravstvenim ustanovama, s jedne strane za zdravstvene djelatnike i korisnike usluga, a s druge strane za bližu i dalju okolicu.
Država je problem gospodarenja sveukupnim otpadom propisala zakonom. S obzirom na specifičnost otpada iz zdravstvenih ustanova, Ministarstvo zdravstva je Naputkom o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite definiralo vrste otpada i postupak s otpadom u smislu njegovog razvrstavanja na mjestu nastanka, skupljanja, vođenja očevidnika i prijavljivanja, skladištenja, predobrađivanja i obrađivanja, kao i prijevoza i odlaganja
Razvoj zdravstvene tehnologije promijenio je količine i sastav otpada. Otpad koji nastaje u zdravstvenim ustanovama predstavlja mješavinu komunalnog otpada i opasnog medicinskog otpada koji nastaje pri pružanju zdravstvenih usluga.
Interni medicinski otpad svojim sastavom ne predstavlja izravnu opasnost po zdravlje ljudi koji njime rukuju prilikom prikupljanja, primarnog i sekundarnog skladištenja te konačnog odlaganja. Ipak, on predstavlja velik problem s obzirom na volumen i količinu. Pravilan način gospodarenja tom vrstom otpada podrazumijeva njegovo razvrstavanje na mjestu nastanka u specijalizirane kontejnere, kako bi se pojedini dijelovi iskoristili kao sekundarna sirovina (papir, staklo, metal i sl.). Prilikom pružanja zdravstvenih usluga nastaje otpad koji je definiran kao opasan medicinski otpad, u čijem sastavu razlikujemo: patološki otpad (dijelovi ljudskog tijela), infektivni otpad (podloge i biološki materijali iz laboratorija, materijal za jednokratnu upotrebu, materijal i pribor koji je došao u kontakt s krvlju ili izlučevinama infektivnih bolesnika itd.); oštre predmete (igle, lancete, štrcaljke, skalpeli i ostali predmeti koji mogu izazvati ubod ili posjekotinu); farmaceutski otpad (lijekovi i kemikalije koji su vraćeni s odjela gdje su bili proliveni, rasipani ili im je istekao rok upotrebe i sl.); hemijski otpad (odbačene krute, tekuće ili plinovite kemikalije koje se rabe pri medicinskim, dijagnostičkim ili eksperimentalnim postupcima, čišćenju i dezinfekciji); posude pod pritiskom (bočice koje sadrže inertne plinove pod pritiskom pomiješane s djelatnim tvarima - antibiotik, dezificijens i sl.) i radioaktivni otpad.
Najveći su proizvođači infektivnog otpada bolnice, iako taj otpad nastaje i u ambulantama, klinikama, privatnim liječničkim ordinacijama, stanicama prve pomoći, zubnim ordinacijama te prilikom pružanja usluga u kućnoj njezi. Zbrinjavanje potencijalno opasnog medicinskog otpada postaje velik problem zdravstvenih ustanova te ekološki problem općenito, a očituje se u povećanju njegove količine. Nepravilno rukovanje zdravstvenim otpadom predstavlja opasnost od širenja infektivnih bolesti.
Kako bi se izbjegle bilo kakve incidentne situacije, potrebno je da svaka zdravstvena ustanova detaljno razradi način razvrstavanja medicinskog otpada, njegovo inicijalno skladištenje, zatim putove, način, zadužene osobe i vremenski plan skupljanja otpada, kao i prijevoz do mjesta sekundarnog skladištenja, trajanje sekundarnog skladištenja, vođenje evidencije o vrstama i količinama otpada, te njegovo obilježavanje.
10. ZAKLJUČAK
Zdrava hrana je ona hrana koja ne sadržava nečiste tvari ili ih ima u zakonom dopuštenim količinama. Mogu biti podrijetlom biološki, hemijski i fizikalni, tj. hrana može biti onečišćena mikroorganizmima, različitim hemijskim spojevima i radioaktivnim izotopima.
Brojni mikroorganizmi i njihovi produkti toksini u hrani, uzrokuju teška oboljenja, od kojih neka mogu biti i smrtonosna. Glavni uzroci onečišćenja hrane mikroorganizmima leže u nedovoljnim higijenskim uvjetima u tijeku proizvodnje, čuvanja i puštanja u promet.
U zdravstvenim ustanovama higijena predstavlja najvažniju komponentu u održavanju zdravlja ljudi i kvaliteti namirnica.
11. LITERATURA
1. Biočanin, R., Drobnjak, R.: Nacrt udžbenika „Bezbednost i zaštita na radu“, Panevropski univerzitet Apeiron Banja Luka 2009.
2. Biočanin, R.: Nastavni materijal, Panevropski univerzitet Apeiron, Banja Luka
3. Jovanović, J. :“Ergonomija i medicina rada“, knjiga
4. Jovanović, J. : „Profesionalni rizici, ekobezbednost i zdravlje na radu u zdravstvenim ustanovama“, Stručni rad, 2009.
5. http://webmail.untz.ba/~franc.andrejas/docs/SEM_gergic_adisa.doc
6. http://www.komorars.ba/a2/index.php/doc/664
Nema komentara:
Objavi komentar