Majmuni

Majmuni from Katarina Camber

Evolucija

Evolucija from Katarina Camber

Uzročnici oboljenja kod čovjeka

1. UVOD

Utjecaj nepogoda uzrokovanih ljudskim djelovanjem i prirodnih katastrofa najviše se odražava na zdravlje ljudi.Gdje je zbog nepogoda zdravstvena skrb otežana, ljudi su izloženiji riziku od obolijevanja. Prema definiciji svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti. Čovjek se od rođenja do starosti suočava s brojnim nepovoljnim utjecajima koji ugrožavaju njegovo zdravlje. Na sreću, ljudsko tijelo raspolaže obrambenim mehanizmima koji se odupiru štetnim činiteljima nastojeći očuvati ravnotežu i sklad. Obrambene mehanizme treba njegovati, jačati i razvijati, a to činimo urednim životom, pravilnom prehranom, primjerenom tjelesnom i društvenom aktivnosti. 

Ako se ne pridržavamo navedenih pravila održavanja zdravlja, javlja se bolest. Bolest možemo jednostavno definirati kao stanje narušenog zdravlja ili kao nenormalan oblik životnih funkcija koji uzrokuje nelagodu i patnju. Uzroci bolesti mogu biti vanjski i unutrašnji. 

Vanjske uzroke dijelimo na hemijske, fizičke i biološke. 

 Fizički: mehanički (ranjavanje, saobraćajna nesreća); toplinski (opekline); električni (strujni udar); akustični (buka, prasak); radijacijski (sunčanje, radioaktivno zračenje)

 Hemijski: otrovne i štetne tvari u vazduhu, vodi, hrani, kozmetičkim preparatima, ispušni plinovi, otpadne kemikalije u pitkoj vodi, pokvarena hrana, alkohol, duhanski dim, droga, prevelike doze lijekova…

 Biološki: bakterije, virusi, paraziti

U skupinu unutarnjih čimbenika ubrajamo nasljedne, hormonske i psihičke čimbenike. 

 Nasljedni: defektni geni koji se prenose na potomstvo i izravno uzrokuju nasljedne bolesti (npr.hemofiliju); prirođeno nježna i krhka građa koja organizam čini neotpornim na vanjske utjecaje…

 Hormonski i metabolički: poremećaji izlučivanja hormona i mijene tvari (npr.dijabetes)

 Psihički: labilnost i neotpornost duha prema svakodnevnim izazovima…

Unutarnji i vanjski čimbenici se ne mogu oštro odvojiti, jer se isprepliću i utječu jedan na drugog. 

U očuvanju zdravlja jako bitnu ulogu ima i higijena. Higijena je znanost o unaprjeđenju i očuvanju zdravlja, tj. znanost o sprječavanju i suzbijanju bolesti. 

Smatra se da zdravstvene ustanove imaju visok stupanj higijene. Međutim, nepravilnim rukovanjem i odlaganjem otpadnih tvari koje zaostanu nakon upotrebe u medicini može doći do zagađenja vode i hrane. Može se dogoditi da bolesnik u zdravstvenoj ustanovi dobije infekciju zbog koje nije prethodno hospitaliziran.

2. BOLNIČKA INFEKCIJA

Bolnička infekcija (hosiptalna, kućna, nozokomijalna ili unakrsna, cross) - svaka infekcija bolesnika koja se javlja nezavisno od primarnog oboljenja ili zdrave osobe (zaposlenog osoblja), za koju se utvrdi da je do nje došlo u bolničkoj sredini, bilo za vrijeme stacionarnog liječenja bilo pregleda. 

Autoinfekcije - infekcija mikroorganizmima koje bolesnik nosi u svom tijelu, a nastaje kada mikroorganizmi dospiju i do novog mjesta. 

Unakrsna (cross) infekcija - infekcija kod koje mikroorganizmi prelaze s jedne osobe na drugu izravno ili posredno putem predmeta. 

Epidemija bolničke infekcije je pojava kada isti uzročnik izazove dva ili više međusobno povezana (po mjestu i vremenu) oboljenja. 

Rizični odjeli - odjeli intenzivne njege, novorođenački i dojenački odjeli, zarazni odjeli te odjeli kirurških grana, operacijske sale, sobe za posebne namjene (zaštitne izolacije) te specijalni laboratoriji. 

Bolesnici s povećanim rizikom obolijevanja od bolničkih infekcija su kirurški, imunodeficijentni bolesnici, nedonoščad i dojenčad, bolesnici s opeklinama, infektološki bolesnici, bolesnici na jedinicama intenzivne skrbi te bolesnici na hemodijalizi.

Postojanje bolničke infekcije utvrđuje se na temelju kliničkih simptoma i mikrobioloških nalaza.

2.1. . MJERE ZA SPREČAVANJE I SUZBIJANJE ŠIRENJA BOLNIČKIH INFEKCIJA UNUTAR ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Program mjera za sprečavanje i suzbijanje širenja bolničkih infekcija obuhvaća slijedeće mjere:
 Pregled, trijaža i sanitarna obrada oboljelih osoba pri primanju na bolničko liječenje
 Provedba i kontrola sanitarno-higijenskih postupaka pri radu te ponašanje zaposlenih osoba i posjetitelja unutar zdravstvene ustanove
 Aseptički postupak s priborom i instrumentima za medicinske zahvate
 Prikupljanje i uklanjanje uzoraka biološkog materijala za laboratorijsko ispitivanje lučevina i izlučevina te drugih otpadnih tvari
 Čišćenje, pranje, provjetravanje i dezinfekcija
 Dezinsekcija i deratizacija
 Osiguranje i kontrola zdravstvene ispravnosti namirnica te sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta pripreme, čuvanja i podjele hrane
 Bakteriološka kontrola žive i nežive sredine
 Rano otkrivanje, izolacija i liječenje osoba oboljelih od bolničke infekcije
 Prijavljivanje sporadičnih slučajeva bolničke infekcije ili bolničke infekcije u epidemijskom obliku
 Prikupljanje, evidencija i analiza podataka o učestalosti bolničkih infekcija

3. ZAGAĐUJUĆE MATERIJE U HRANI I VODI U ZDRAVSTVENOJ USTANOVI

Pod provedbom i kontrolom sanitarno-higijenskih postupaka pri radu te ponašanje zaposlenih osoba i posjetitelja unutar zdravstvene ustanove smatra se: 

- Jasan i jednostavan sustav označavanja kretanja osoba unutar zdravstvene ustanove, označavajući u svakoj zdravstvenoj ustanovi zone koje su zabranjene; 

- Kružni tok za čiste i nečiste materijale: 

- Čisto se rublje transportira iz praonice u platnenim vrećama na čistim dezinficiranim kolicima do prostorije za pohranu čistog rublja; 

- nečisto se rublje odmah nakon skidanja s kreveta ili bolesnika skuplja u posebne platnene ili PVC vreće i odlaže u prostoriju za nečisto koju dnevno treba dezinficirati ; 

- jače kontaminirano rublje (npr. iz operacionog bloka ili rađaone) odmah se odvozi u praonicu rublja gdje se mora prati odvojeno od ostalog rublja i dezinficirati; 

- na odjelima se ne smije prebrojavati rublje; 

- Poštivanje odredbi organizacije njege bolesnika: 

Da bi se izbjeglo zagađenje vode i hrane u zdravstvenim ustanovama mora se voditi računa o uklanjanju štetnih materija na za to predviđena mjesta.

Pod prikupljanjem i uklanjanjem uzoraka biološkog materijala za laboratorijsko ispitivanje lučevina i izlučevina te drugih otpadnih tvari smatra se: 

1. Uklanjanje bolničkog otpada na način da se spriječi rizik od profesionalnog oboljenja i rizik vezan uz onečišćenja čovjekovog okoliša; 

2. Razvrstavanje "rizičnog" otpada (patološki, infektivni, opasni i hemijski) od komunalnog otpada: 

3. Pakiranje otpada u označene PVC vreće u boji (crvene za infektivni i potencijalno infektivni otpad, crne i plave vreće za komunalni otpad) i u kontejnere za visoko rizični otpad; 

4. Osiguranje higijenske dispozicije bolničkog otpada. Preferira se incineracija za patološki i infektivni otpad u posebnim incineratorima, s time da emisija polutanata bude u dozvoljenim granicama. 

Svaka zdravstvena ustanova mora imati plan odlaganja otpadnih tvari s naznačenim vremenom za transport od inicijalnog skladištenja (prostorija za nečisto) do sekundarnog skladištenja (ograđen i natkriven prostor unutar bolničkog kruga) te sa zaduženjima odgovornih osoba, pojedinih službi te osoblja za kontrolu.

Pod čišćenjem, pranjem, provjetravanjem i dezinfekcijom smatra se: 

1. Čišćenje prostorija, radnih površina, pribora za rad i drugih predmeta koji podliježu posebnom,higijenskom režimu uz uvjet da se ne ometa medicinski rad, a da se isto odvija po dnevnom, tjednom i mjesečnom rasporedu; 

2. Strojno ili ručno pranje suđa u trodijelnom sudoperu uz obveznu dezinfekciju nakon ispiranja: 

3. Provođenje ciljane dezinfekcije (na određenu vrstu mikroorganizama) i namjenske dezinfekcije (za određenu opremu i materijale). 

Pod dezinsekcijom i deratizacijom podrazumijeva se: Mjere dezinsekcije i deratizacije za suzbijanje sinantropnih infestanata (žohari, mravi, komarci, uši, miševi i štakori) koji mogu biti vektori zaraznih i parazitarnih bolesti, i čija je prisutnost vezana uz opću bolničku higijenu, provode ovlaštene fizičke i pravne osobe.

4. Kontrola zdravstvene ispravnosti namirnica

Pod osiguranjem i kontrolom zdravstvene ispravnosti namirnica te sanitarno - tehničkih i higijenskih uvjeta pripreme, čuvanja i podjele hrane podrazumijeva se: 

1. Pohađanje tečaja za stjecanje osnovnog znanja o zdravstvenoj ispravnosti namirnica i osobnoj higijeni osoba koje rade u proizvodnji i prometu namirnica; 

2. Nošenje odgovarajuće propisane radne odjeće osoba koje pripremaju, prevoze i serviraju hranu; 

3. Uklanjanje iz lanca pripreme-serviranja hrane bolesne osobe i kliconoše; 

4. Uklanjanje neupotrijebljene hrane odlaganjem u posebne kante u mliječnoj kuhinji koje se vraćaju oprane i dezinficirane; 

5. Svakodnevno pranje i dezinficiranje kolica za prijevoz hrane. 

4.1. Hrana i mikrobiološko onečišćenje hrane

Prema međunarodnim propisima o kvaliteti i zdravstvenoj ispravnosti namirnica onečišćenjem hrane smatra se prisutnost bilo koje tvari koja nije namjerno dodana, nego je njezina prisutnost posljedica postupaka od proizvodnje hrane do potrošnje. 

Tu se podrazumijevaju postupci pripreme, obrade, otpremanja, transporta, uskladištenja i prodaje. 

Mikroorganizmi su svakodnevni sastojci hrane i bitni činitelji kakvoće, stabilnosti i tržišne vrijednosti hrane. Kako je hrana vrlo pogodna podloga za razvoj mikroorganizama, patogeni mikroorganizmi, produkti njihova metabolizma ili razgradnje namirnica mogu biti vrlo opasni za zdravlje i mogu uzrokovati teška otrovanja. 

Pokvarene namirnice ponekad mogu imati smrtne posljedice. Ako se namirnice onečiste mikroorganizmima vjerojatno su postojali slijedeći preduvjeti: živi mikroorganizmi u hrani, čovjeku ili životinji; nečiste ruke radnika koji rukuje hranom, njegova prljava odjeća, radne površine ili pribor; lako pokvarljive namirnice; nepovoljni uvjeti skladištenja hrane. 

5. GLAVNI MIKROBIOLOŠKI UZROČNICI BOLESTI 


5.1. SALMONELE

Salmonela dospijeva u hranu izravno iz ljudskog ili animalnog sekreta ili iz zagađene vode. Uzrokuje bolest nazvanu salmoneloza. Bolest se prenosi prljavim rukama, te preko drugih namirnica, kontaminiranih površina ili pribora. 

Glavni izvori salmonele su jaja, majoneza i drugi proizvodi od jaja, mljeveno meso i sirove (neprokuhane) namirnice. Poznato je oko 1800 sojeva salmonele koje su patogene za čovjeka. One uzrokuju otrovanje na bazi oslobađanja endotoksina u probavilu nakon razgradnje bakterije. Za nastanak otrovanja potrebna je veća koncentracija salmonela u hrani. 

Simptomi otrovanja su visoka temperatura, glavobolja, vrtoglavica, umor, bol i grčevi u stomaku, povraćanje i proljev. Ako se bolesnik ne liječi može nastupiti i smrt.

Mjesto ulaska infekta je gastrointestinalni trakt. Za razliku od trbušnog tifusa gdje su poznate hidrične epidemije, ostale salmoneloze se nikad ne prenose vodom. Postoje još i neki bizarni načini unosa infekcije kao što su kontaminirani ruž za usne ili kontaminirana marihuana. Osim živežnim namirnicama postoji još i mogućnost prijenosa direktnim kontaktom, uglavnom u domovima i rodilištima. Salmoneloze se javljaju epidemijski.  Sigurno promakne veliki broj gastroenteritisa uzrokovanih salmonelom koji nisu etiološki determinirani. 

Veću osjetljivost i težu sliku bolesti imaju bolesnici s smanjenim lokalnim i općim obrambenim sposobnostima organizma. Takva stanja su: subtotalna gastrektomija, akloridija, splenektomija, ciroza, leukemije, limfomi, infekcija HIV-om, itd.

5.2. STAFILOKOKI (Staphylococcus)

Bakterije roda Staphylococcus su loptastog oblika, promjera 0,5-1,5 mm. Poredane su u nepravilnim grozdovima. Samo neki sojevi imaju kapsulu, a većina je bez nje. Flagele nemaju, pa su nepokretni. Ne formiraju spore. To su Gram-pozitivne bakterije, a neki patogeni stafilokoki mogu biti i Gram-varijabilni. Fakultativni su anaerobi.

Stafilokoki dobro rastu na svim hranjivim podlogama, pa će tako dobro porasti i na npr. hranjivom agaru. Na agaru formiraju glatke, ispupčene, okrugle kolonije ravnih rubova promjera 1-3 mm. Kolonije mogu biti obojene zlatnožuto (S. aureus), bijelo (S. albus) i limunžuto (S. citreus). Optimalna temperatura uzgoja je 32°C, a pH 7,4. 

U rodu Staphylococcus ima patogenih i nepatogenih sojeva. S. epidermidis je nepatogena vrsta i nalazi se kao dio normalne flore kože, a infekcije se događaju samo u osoba sa smanjenim imunitetom. Sojevi vrste S. aureus su najčešće patogeni. Većina patogenih stafilokoka na krvnom agaru formira beta-hemolizu (jasnu prozirnu zonu hemolize). Nepatogeni stafilokoki su u većini slučajeva nehemolitički. 

Važna osobina stafilokoka je znatna otpornost prema visokim koncentracijama NaCl i šećera. Zbog toga se patogeni stafilokoki u slanim i slatkim namirnicama vrlo brzo razmnožavaju i produciraju znatne količine svojih toksina. Ova se osobina koristi u pripremi selektivnih podloga za stafilokoke koje sadrže i do 10% NaCl. Za kultivaciju patogenih stafilokoka najbolje rezultate daje Chapmanova podloga s 10% goveđe krvi. Najvažnije biokemijske osobine po kojima se patogeni stafilokoki razlikuju od nepatogenih su: formiranje beta-hemolize na krvnom agaru, fermentacija manitola, pozitivni Cadness-Gravesov ogled, produkcija koagulaze i fosfataze. 

Patogeni stafilokoki su piogeni agensi, što znači da mogu napasti sve organe i tkiva. Najčešće infekcije uzrokovane stafilokokima su kožne (kao što su furunkuli, karbunkuli, akne, folikulitisi i razne piodermije), zatim oboljenja sluznica (kao što su rinitisi, faringitisi, infeksije usne šupljine), a česte su i pneumonije. Patogeni stafilokoki izazivaju i metastaze od kojih su najčešće osteomijelitis, artritis, apscesi i meningitis. Prodor stafilokoka u krv izaziva tešku stafilokoknu sepsu. Česte su alimentarne toksikoinfekcije uzrokovane stafilokoknim enterotoksinom. 

Otrovanja stafilokokima naročito su česta ljeti, i to najčešće sladoledom i slasticama pa se zarazi više ljudi. Česti izvori zaraze su individualni proizvođači koji se premalo brinu o higijenskim uvjetima rada. Prednost industrijske proizvodnje takvih namirnica je u tome što su strogi režimi higijene u svim fazama proizvodnje i prodaje. 

Izvor infekcije stafilokokima je čovjek. Naime, oko 40% ljudi ima stafilokoke u nosnoj šupljini i probavilu, te ih svojim prljavim rukama (nakon brisanja nosa, ili obavljanja nužde) prenese u hranu. Vrijeme inkubacije stafilokoka je između pola sata i 4 sata od uzimanja zaražene hrane. Simptomi otrovanja stafilokokom su proljev, povraćanje, bolovi u stomaku, i tijelo izgubi jako puno vode. 

5.3. KLOSTRIDIJUM (Clostridium)

Clostridium botulinum uzročnik je teške bolesti- botulizam. Taj mikroorganizam živi bez kisika, dakle anaerobno, te se može normalno razmnožavati i u hermetički zatvorenim konzervama. Tijekom svog metabolizma oslobađa jedan od najjačih poznatih otrova- egzotoksin botulinum A. Sa oko 10 grama toksina botulinuma bilo bi moguće otrovati sve ljude na Zemlji. Prvi simptomi otrovanja su slabost, mučnina, glavobolja, vrtoglavica, a posljedice se očituju i na kontraktilnost mišića. Bolesnik ne vidi dobro, zjenice su mu proširene. Zbog slabosti mišića ždrijela otežani su gutanje i govor. Smrt nastupa zbog paralize mišića za disanje (ošit i međurebreni mišići), te gušenja. Stanje bolesnika slično je kao kod oboljenja od tetanusa

Konzervirana hrana (meso, ribe, voće i povrće) zaražena klostridijumom te slabo termički obrađena, tj. nedovoljno sterilizirana, može se s vremenom pokvariti. Zato je bolje sumnjive konzerve baciti nego riskirati zdravlje ili čak život. 

Patogene vrste u vegetativnom obliku proizvode različite egzotoksine koji djeluju destruktivno na tkivo ili oštećuju živčanu funkciju, a biokemijski su i serološki definirani. Clostridium sp. nalaze se i u normalnoj flori, osobito debelog crijeva. Klostridiji mogu postati patogeni kad u tkivu postoji snižen oksidacijsko-redukcijski potencijal, visoka koncentracija laktata i snižen pH. Takvi abnormalni anaerobni uvjeti mogu nastati kod primarne arterijske insuficijencije ili nakon teških penetrantnih ili crush ozljeda. Što je rana dublja i teža, to je veća vjerojatnost nastanka anaerobne infekcije, a osobito ako je došlo makar i do minimalne kontaminacije rane stranim česticama.

Klostridijske infekcije su sve češći nozokomijalni problem. Teška klostridijska sepsa može komplicirati perforaciju ili opstrukciju crijeva.

5.4. ESCHERICHIA COLI

Među najčešćim otrovanjima hranom ubraja se ona uzrokovana Escherichiom coli koja uzrokuje proljeve (dijareje). E. coli česta je crijevna i fekalna bakterija u čovjeka koja se prenosi neopranim voćem i povrćem, vodom ili drugim nekuhanim namirnicama, koje su došla u kontakt s neopranim rukama ili je povrće zalijevanim onečišćenom vodom iz septičkih jama. Na području gospodarenja otpadnim vodama se E. coli vrlo rano pokazala kao odličan "indikator" razine onečišćenja vode, tj. količine fekalne tvari čovjeka koja se u njoj nalazi, mjereno prema coliformnom indeksu. E. coli se u toj tehnologiji koristi zato što u ljudskom fecesu ima puno više coliforma od patogena, a E. coli obično nema štetnog utjecaja, pa laboranti koji s njom rade nisu ni u kakvoj izravnoj opasnosti. Međutim, ponekad upotreba E. coli u svrhu indikatora fekalne zaraze može biti pogrešna jer se u jednim sredinama E. coli razmnožava brže nego u drugima.

6. METODE SANITACIJE

Nakon korištenja, oprema za preradu ili pripravu namirnica prekrivena je ostacima hrane (ugljikohidrati, masti, proteini, soli...). Nečistoće sadrže mikroorganizme i hranu potrebnu za njihov rast. Sanitacija opreme i radnog okoliša sastoji se iz dva koraka: čišćenja i dezinfekcije.

Čišćenjem se uklanjaju naslage nečistoće. Dezinfekcijom se uništavaju mikroorganizmi zaostali na čistoj površini. Da bi sredstva za dezinfekciju mogla učinkovito djelovati, površine moraju biti potpuno čiste jer nečistoće štite mikroorganizme od djelovanja sredstava za dezinfekciju. 

6.1. Zračenje kao metoda sanitacije

Ultraljubičaste, katodne i gama zrake uništavaju bakterije. Koristi se u bolnicama, za dezinfekciju vode za piće, tretiranje voća, povrća i začina. Nije učinkovito u  dezinfekciji postrojenja i opreme jer se mikroorganizmi uništavaju samo ako zračenje ide direktno na njih, pa se tako uništavaju samo mikroorganizmi u neposrednoj blizini izvora zračenja.

Neke su bakterije otpornije na zračenja i moraju biti dulje izložene da bi se uništile.

Prašina, masnoća, te neprozirne i mutne otopine apsorbiraju zračenje i tako sprječavaju njegovo djelovanje na mikroorganizme.

7. ZAGAĐENJE VODE

Osim zagađenja hrane zbog nepropisnog uzgoja, transporta i skladištenja, vrlo lako može doći i do zagađenja vode. 

71% Zemljine površine sačinjava voda. Porijeklo najčešćih zagađivača:

- industrijski otpad, pesticidi, otpad iz kućanstava, fekalije

- urbane sredine - kontinuirano zagađivanje industrijskim otpadom, tehnološkim vodama, gradskom kanalizacijom

- biološko zagađenje kanalizacijskim vodama  blizu urbanih sredina (bakterijsko, virusno)

- akumulacija u mekušcima i školjkama (zaraze putem hrane)

Može doći i do industrijskog zagađivanje voda:  

- metalurška, hemijska, farmaceutska, prehrambena industrija - korištenje velikih količina vode u  tehnološkim procesima

- organske i anorganske kemikalije (kiseline, sulfati, fenol i derivati, nitrati, detergenti, cijanidi ...), metali (živa, olovo, krom...), otpadne čestice (celuloza...), nafta i derivati, pregrijana i topla voda

- radioaktivni otpad (nuklearne elektrane, reaktori, eksplozije)

- industrijsko zagađivanje - najveća ugroženost: rijeke i jezera (biološki kapacitet za razgradnju otpadnih tvari ograničen

Najčešći zagađivači u zdravstvenim ustanovama su : formaldehid, radionuklidi, fotografske kemikalije, otapala, živa, etilen oksid, kemikalije za kemoterapiju i dr. farmaceutski pripravci. Ako se nepropisno odlože ove tvari mogu doći u doticaj sa vodom i zagaditi je. 

Elementarna živa je jako isparljiva, razara živčani sustav, pluća, bubrege..

metil živa (ekstremno toksična)

- anorganska živa akumulirana u sedimentima -metilacija mikroorganizmima u metil živu

- izvor: ribe, ljuskari i školjkaši, tj. organizmi koji žive u vodi

- potpuno se resorbira u  crijevima, raspodjeljuje krvlju i zadržava u organizmu (za razliku od

arsenobetaina) - prolazi krv-mozak barijeru.

Mogući radioaktivno elementi u hrani i vodi:

3H, 131I, 134Cs,137Cs, 89Sr, 90Sr, 222Rn, 226Ra, 235U, 239Pu, itd.

- porijeklo iz rudnika, znanstvenih i medicinskih ustanova, nuklearnih centrala, nuklearnih eksplozija, vulkanskih erupcija, apsorpcija iz vazduha i tla u biljke, prijelaz u životinjska tkiva

- redukcija razine ½koncentracija u ribama i školjkašima

toksični učinci - uglavnom kancerogenost

7.1. Izvori i putovi zagađenja okoliša i voda ostacima farmaceutskih proizvoda



Ostaci lijekova mogu također uzrokovati zagađenje vode.
Lijekovi u  humanoj medicini
- tvari visoke aktivnosti u biološkim sustavima – većina potencijalno toksična
- otpad farmaceutske industrije, bolnica, kućanstava, lijekovi u veterinarskoj medicini
- kao aditivi u hrani za životinje (odobreno od 1950-tih)
- za održavanje i poboljšanje zdravlja životinja, namijenjenih u prehrambene svrhe čovjeka
- uporaba u terapeutske, profilaktičke ili dijagnostičke svrhe
- uporaba u svrhu regulacije reprodukcije i povećanja efikasnosti proizvodnje namirnica…

Izvori zagađenja su: veterinarski lijekovi, izlučivanje (bolnice), domaćinstva, komunalne otpadne vode, odlagališta otpada, nekorišteni lijekovi, površinske, vode, podzemne vode,
farmaceutska industrija, voda za piće, gnojivo, tlo, otpad domaćinstava, ostaci lijekova u vodi
tvari farmaceutskog porijekla često:
- samo djelomično eliminirane konvencionalnim metodama obrade otpadnih voda (tvorničke, komunalne)
- mnoge teško biorazgradive u okolišu pojavljuju se kao mikro zagađivači u podzemnim vodama i vodi za piće
- često biološki vrlo aktivni
- mnogi hormonski aktivni



8. VAŽNOST VODE

Voda ne zna granice. Već milionima godina na Zemlji postoji ista količina vode,koja se ne smanjuje,ali i ne povećava. Njena kvaliteta ovisi od našeg ophođenja prema njoj.

Što  je otpadna voda? 

To je upotrijebljena voda iz naselja i industrije kojoj su promijenjena fizikalna, hemijska i biološka svojstva tako da se ne može koristiti u poljoprivredi niti u druge svrhe. Ova voda se do postrojenja za pročišćavanje odvodi kanalizacijom. Ona sadrži: prljavu vodu, "stranu vodu" i kišnicu.

Što je prljava voda? 

To je sva otpadna voda iz domaćinstava, privatnih preduzeća i industrije kao i kišnica sa jako prometnih dijelova ulica koja mora biti odvedena do postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. 

Što je "strana voda"? 

To je čista voda koja završava u kanalizaciji i zbog svoje čistoće u odnosu na druge vode koje se odvode kanalizacijom je "strana". Ona dospijeva u kanalizaciju iz podzemnih voda, bunara, drenaža, kao višak iz bazena pitke vode ili kao rashladna voda. 

Što je to kišnica? 

To je voda koja nastaje iz padavina. Prema mjestu dospijevanja razlikujemo prljavu (npr.sa autocesta) i čistu (npr. sa krova) kišnicu. 

Otpadne vode se od mjesta nastajanja do postrojenja za pročišćavanje, odnosno do ispuštanja u vodotoke, odvode kanalizacijom koju čini sistem cijevi, kanala i uređaja. Kanalizacije nisu izum novijeg doba. Još u staroj Indiji za vrijeme tzv. Indus kulture bila su u upotrebi moderna postrojenja (3000 p.n.e.).

Kao pravi majstori za kanalizacije dokazali su se Rimljani. Odvod otpadnih voda starog Rima uslijedio je u poznatoj "Cloaca maxima". 

Tek u novije vrijeme čovjek je primijetio da odvod otpadnih voda u rijeke ili njihovo poniranje u tlo može imati štetne posljedice za pitku vodu. Nehigijenska, zagađena voda je često bila uzrok velikih tragedija i epidemija u srednjem, ali i kasnije sve do kraja XIX vijeka (npr. velika epidemija kolere 1854 godine koja je zadesila London i od koje je umrlo oko 5 000 ljudi ili epidemija kolere u Hamburgu 1892 godine od koje je umrlo 10 000 ljudi). 

Izgradnja vodovoda je utjecala na količinu otpadne vode, koja se naglo povećala, i koja je putem kanalizacije odvođena u rijeke tako da je nivo samopročišćavanja vodotoka bio brzo dosegnut uslijed čega je proistekla nužnost izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. 

Danas većina kanalizacijskih mreža u svijetu je tzv. miješanog tipa gdje se čista kišnica odvodi u postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda zajedno sa prljavom vodom. Kod jakih kiša, sva ova voda nema dovoljno mjesta u pročišćivaču, tako da velika količina nepročišćene otpadne vode završi direktno u vodotocima. Osim toga otpadne vode bivaju jako razrijeđene tako da se procesi pročišćavanja usporavaju. 

 Postoje različite vrste postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.
Mehaničke metode pročišćavanja otpadnih voda: sastoje se u uklanjanju mikro i makro suspendiranih čestica iz vode, organskog i anorganskog porijekla. U tu svrhu služe rešetke, sita, taloženje, flotacija, filtriranje, centrifugiranje. Princip rada ovih uređaja bazira se na različitim specifičnim težinama suspendiranih čestica i vode. Prije nego što voda dođe u te uređaje, iz nje se uklanjaju sve plivajuće makrotvari. Naprimjer, flotatori uglavnom služe za odvajanje tvari lakših od vode, kao što su sve vrste ulja i masti.

Biološki postupci pročišćavanja obuhvaćaju samo obradu organskih tvari. Razgradnja organskih spojeva događa se pod utjecajem bakterija. U aerobnom postupku se biodekompozicija organskih tvari događa uz prisutstvo kisika, a u anaerobnom bez prisutstva kisika u vodi. 

Dugo vremena se kod nas i u svijetu vodno bogatstvo ocjenjivalo prema ukupnoj količini vode te raspoloživom energetskom potencijalu. Nakon sve učestalijih incidenata nastalih kao posljedica onečišćenja otpadnim tvarima došlo se do saznanja da je kvaliteti vode bitan element za procjenu moguće raspoložive količine od ukupne vodne mase. Za kvalitetu voda od posebnog je značaja ispuštanje tekućih i krutih razgradivih otpadnih tvari te unošenje topline, radioaktivnih i nerazgradivih otpadnih tvari.

9. ZAŠTITA VODA

Zaštita voda se provodi radi osiguranja neškodljivog i nesmetanog korištenja voda, zaštite zdravlja ljudi, životinjskog i biljnog svijeta i zaštite prirodnog okoliša. Zaštita voda ostvaruje se nadzorom nad stanjem kakvoće tih voda i izvorima onečišćavanja, kontroliranjem odvodnje otpadnih voda i njihovim pročišćavanjem, sprječavanjem, ograničenjem i zabranjivanjem radnji i ponašanjem koja mogu utjecati na onečišćenje voda i stanje okoliša u cjelini, kao i drugim djelovanjem usmjerenim na očuvanje i poboljšanje kakvoće i namjenske uporabljivosti voda. 

Opasne i štetne tvari zabranjeno je ispuštati ili unositi u vode, javno vodno dobro, građevno, poljoprivredno ili šumsko zemljište ili u atmosferu ili odlagati na područjima gdje postoji mogućnost onečišćenja voda. Pravne osobe i građani koji u svezi s obavljanjem djelatnosti ispuštaju opasne ili štetne tvari koje mogu onečistiti vode dužne su ih prije ispuštanja u prijamnike ili javni kanalizacijski sustav ili u atmosferu djelomično ili potpuno pročistiti u skladu s vodoprivrednom dozvolom. 

Štetnim tvarima smatraju se tvari koje mogu prouzročiti promjene hemijskih, fizičkih i bioloških osobina vode zbog čega se ograničava ili onemogućava iskorištavanje voda u korisne svrhe .

9.1 Klasifikacija voda i kategorizacija voda

Klasifikacijom voda utvrđuje se podjela voda po vrstama, karakteristike pojedinih vrsta voda i namjena za koju se mogu upotrebljavati, dopušteni stupanj onečišćenja iznad kojeg je vodu opasno upotrebljavati ili je za pojedine korisnike onemogućeno njihovo korištenje:

Vode I kategorije: najčistije prirodne vode,izvorišta rijeka I njihovi gornji tokovi.Nemaju miris,vidljivu boju niti otpadne tvari,a koriste se za piće I u prehrambenoj industriji.

Vode II kategorije: još su uvijek relativno čiste. Mogu se koristiti za rekreaciju i uz određeno pročišćavanje za snabdijevanje grada vodom. Ne smiju imati niti miris niti boju.

Vode III kategorije: su zagađene prolaskom kroz gusto naseljene i industrijske oblasti. Imaju miris i vidljivu boju, ali se još uvijek mogu koristiti u poljoprivredi i nekim granama industrije. Pokazatelji za ovu kategoruju voda  imaju znatno više granične vrijednosti.

Vode IV kategorije:vrlo su zagađene i moraju se pročišćavati,ukoliko se žele upotrebljavati u određene svrhe.

9.2 Nagomilavanje ili odlaganje materija ili objekata

Zabranjeno je ispuštanje, polaganje i odlaganje u vode supstanci ili objekata koji zbog svoje forme, fizičkih, kemijskih ili bioloških karakteristika ili drugih osobina mogu ugroziti život ili zdravlje ljudi, akvatične i semiakvatične organizme, otežati tok voda ili ugroziti vodoprivredne objekte i uređaje. Zabranjeno je deponovanje i pretovar opasnih materija u čvrstom, tečnom ili plinovitom stanju, odlaganje ili deponovanje ekstrahiranih ili otpadnih materija ili drugih sličnih supstanci i odlaganje otpada na vodnom i obalnom zemljištu.

9.3. Gospodarenje otpadom iz zdravstvenih ustanova

Nastanak otpada posljedica je svake ljudske djelatnosti, pa tako i zdravstvene. Svako civilizirano društvo svjesno je opasnosti do kojih može doći zbog neodgovornog postupanja s otpadom koji nastaje u zdravstvenim ustanovama, s jedne strane za zdravstvene djelatnike i korisnike usluga, a s druge strane za bližu i dalju okolicu.

Država je problem gospodarenja sveukupnim otpadom propisala zakonom. S obzirom na specifičnost otpada iz zdravstvenih ustanova, Ministarstvo zdravstva je Naputkom o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite definiralo vrste otpada i postupak s otpadom u smislu njegovog razvrstavanja na mjestu nastanka, skupljanja, vođenja očevidnika i prijavljivanja, skladištenja, predobrađivanja i obrađivanja, kao i prijevoza i odlaganja

Razvoj zdravstvene tehnologije promijenio je količine i sastav otpada. Otpad koji nastaje u zdravstvenim ustanovama predstavlja mješavinu komunalnog otpada i opasnog medicinskog otpada koji nastaje pri pružanju zdravstvenih usluga.

Interni medicinski otpad svojim sastavom ne predstavlja izravnu opasnost po zdravlje ljudi koji njime rukuju prilikom prikupljanja, primarnog i sekundarnog skladištenja te konačnog odlaganja. Ipak, on predstavlja velik problem s obzirom na volumen i količinu. Pravilan način gospodarenja tom vrstom otpada podrazumijeva njegovo razvrstavanje na mjestu nastanka u specijalizirane kontejnere, kako bi se pojedini dijelovi iskoristili kao sekundarna sirovina (papir, staklo, metal i sl.). Prilikom pružanja zdravstvenih usluga nastaje otpad koji je definiran kao opasan medicinski otpad, u čijem sastavu razlikujemo: patološki otpad (dijelovi ljudskog tijela), infektivni otpad (podloge i biološki materijali iz laboratorija, materijal za jednokratnu upotrebu, materijal i pribor koji je došao u kontakt s krvlju ili izlučevinama infektivnih bolesnika itd.); oštre predmete (igle, lancete, štrcaljke, skalpeli i ostali predmeti koji mogu izazvati ubod ili posjekotinu); farmaceutski otpad (lijekovi i kemikalije koji su vraćeni s odjela gdje su bili proliveni, rasipani ili im je istekao rok upotrebe i sl.); hemijski otpad (odbačene krute, tekuće ili plinovite kemikalije koje se rabe pri medicinskim, dijagnostičkim ili eksperimentalnim postupcima, čišćenju i dezinfekciji); posude pod pritiskom (bočice koje sadrže inertne plinove pod pritiskom pomiješane s djelatnim tvarima - antibiotik, dezificijens i sl.) i radioaktivni otpad.

Najveći su proizvođači infektivnog otpada bolnice, iako taj otpad nastaje i u ambulantama, klinikama, privatnim liječničkim ordinacijama, stanicama prve pomoći, zubnim ordinacijama te prilikom pružanja usluga u kućnoj njezi. Zbrinjavanje potencijalno opasnog medicinskog otpada postaje velik problem zdravstvenih ustanova te ekološki problem općenito, a očituje se u povećanju njegove količine. Nepravilno rukovanje zdravstvenim otpadom predstavlja opasnost od širenja infektivnih bolesti.

Kako bi se izbjegle bilo kakve incidentne situacije, potrebno je da svaka zdravstvena ustanova detaljno razradi način razvrstavanja medicinskog otpada, njegovo inicijalno skladištenje, zatim putove, način, zadužene osobe i vremenski plan skupljanja otpada, kao i prijevoz do mjesta sekundarnog skladištenja, trajanje sekundarnog skladištenja, vođenje evidencije o vrstama i količinama otpada, te njegovo obilježavanje.

Farmaceutski otpad u medicinskim ustanovama nastaje u malim količinama, skuplja se u odgovarajuću ambalažu te skladišti u bolničkim ljekarnama ili sekundarnom skladištu. Zbrinjava se spaljivanjem u spalionicama opasnog otpada. Problem, što se tiče te vrste otpada, predstavljaju velike količine lijekova iz donacija, kojima je istekao rok upotrebe, a trenutno su neadekvatno uskladišteni.




10. ZAKLJUČAK

Zdrava hrana je ona hrana koja ne sadržava nečiste tvari ili ih ima u zakonom dopuštenim količinama. Mogu biti podrijetlom biološki, hemijski i fizikalni, tj. hrana može biti onečišćena mikroorganizmima, različitim hemijskim spojevima i radioaktivnim izotopima. 

Brojni mikroorganizmi i njihovi produkti toksini u hrani, uzrokuju teška oboljenja, od kojih neka mogu biti i smrtonosna. Glavni uzroci onečišćenja hrane mikroorganizmima leže u nedovoljnim higijenskim uvjetima u tijeku proizvodnje, čuvanja i puštanja u promet. 

U zdravstvenim ustanovama higijena predstavlja najvažniju komponentu u održavanju zdravlja ljudi i kvaliteti namirnica. 

11. LITERATURA


1. Biočanin, R., Drobnjak, R.: Nacrt udžbenika „Bezbednost i zaštita na radu“, Panevropski univerzitet Apeiron Banja Luka 2009.

2. Biočanin, R.: Nastavni materijal, Panevropski univerzitet Apeiron, Banja Luka

3. Jovanović, J. :“Ergonomija i medicina rada“, knjiga

4. Jovanović, J. : „Profesionalni rizici, ekobezbednost i zdravlje na radu u zdravstvenim ustanovama“, Stručni rad, 2009.

5. http://webmail.untz.ba/~franc.andrejas/docs/SEM_gergic_adisa.doc

6. http://www.komorars.ba/a2/index.php/doc/664

Krokodili

Sadržaj:

Uvod. 1

1.Crocodilia. 2

1.1.     Krokodili 2

1.2.     Aligatori (Aligatoridae) 5

2.    Sphenodontia. 6

3.    Squamata. 9

3.1.     Gušteri 9

3.2.       Zmije. 12

4.    Kornjače. 13

Zaključak. 16

Literatura. 17

   Uvod

Reptili (lat.reptilis – onaj koji gmiže) su ektotermne (temperatura organizma ovisi o temperaturi okoline, ukoliko je ona malena dolazi do hibernacije) i poikilotermne (hladnokrvne) životinje čije je tijelo prekriveno ljuskama, imaju rep i četiri noge osim zmija.Svi reptili dišu plućima, srce im je građeno od jedne klijetke i dvije pretklijetke, no kod krokodila srce ima dvije klijetke i dvije pretklijetke. Hrane se kukcima i sisavcima (krokodili i zmije). Razmnožavaju se spolnim putem, ženka leže jaje iz kojih se kasnije razvijaju mladi reptili. Znanost koja se bavi reptilima naziva se herpentologija

Reptili su se pojavili sredinom karbona, a razvili su se iz vodozemaca. Razlikovali su se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. To se pokazalo iznimnom prednošću jer su tadašnja mora bila puna opasnih grabežljivaca. Ostali kopneni kralježnjaci se prema tom obilježju nazivaju amniotima. Za razliku od vodozemaca, amnioti više nisu vezani u razmnožavanju za vodu, a i općenito su bolje prilagođeni životu u suhom okolišu.

Amnioti se razdvajaju na dvije grane koje se razlikuju prema broju bočnih otvora na lubanji u predjelu sljepočnice (temporalni otvor). Amnioti s jednim bočnim otvorom nazivaju se sinapsida (jedan otvor), a s dva diapsida. Praamnioti nisu imai nijedan otvor,pa ih se naziva anapsida. Od diapsida potječu dinosauri kao i danas izumri pterosauri. Prema najnovijim spoznajama, kao jedini i danas živući pretstavnici dinosaura smatraju se ptice

Do danas nije nedvosmiseno utvrđeno mjesto koje u sistematici pripada kornjačama. Njihova lubanja nema bočnih otvora, pa se zbog toga ova grupa svrstava u anapside. Neki paleontolozi smatraju, da su se kornjače razvile od diapsida koje su naknadno reducirale ove otvore. Prema položaju njihove vratne arteriije i postojanju aorte, danas ih se svrstava u reptile kao sestrinska grupa. No do sad nađeni fosii ne omogućuju definitivne objašnjenje

Reptili se djele na četiri grane:

-          Crocodilia (krokodili i aigatori; 23 vrste)

-          Sphenontia (tuatare ili premosnici sa Novog Zeanda; 2 vrste)

-          Squamata (gušteri i zmije; otpriike 7 600 vrsta)

-          Testudines (kornjače; otprilike 300 vrsta)

1.Crocodilia

(krokodili i aligatori)

 

1.1.    Krokodili

Krokodili (Crocodilia) su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas preživjeli "potomci" velike grupe gmazova, Archosaura. Prema tome, njihovi i danas živući najbliži srodnici su ptice. Njihovo je srodstvo dokazivo cijelim nizom osobina, ali prije svega građom sistema krvotoka. Zbog koštanog oklopa, krokodile nazivaju i oklopljenim gušterima.

Svi danas živući krokodili žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskoh područja, jedino Crocodylus porosus može živjeti i u moru, a često se pojavljuje uz obale različitih otoka. Kao prilagodbu životnom okolišu, ove životinje jako dobro plivaju i prikrivaju se u vodi tako, da miruju uronjeni u vodu pri čemu iz vode izviruju jedino oči i nosnice. Poznatije vrste su nilski krokodil, gangeski gavijal, misisipski aligator, obični kajman.

Građa tijela kao i fiziologija današnjih krokodila je izrazito prilagođena životu u vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom, dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo. Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života.

Lubanja im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje. Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti. Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu prehranu. Jedina iznimka su gavijali koji se hrane pretežno ribama i imaju izrazito usku i izduženu gubicu.

Lubanja krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene s kožom koja je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj.

Čunjasti zubi imaju samo jedan vrh i tekodontni su, smješteni su u udubljenjima gornje i donje čeljusti. Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama "aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.

Krokodili su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je, naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože, epiderma, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju "košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo jednostavnim trošenjem ribanjem.

Rožnate leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj variira zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija, jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.

Sve danas živuće vrste prilagođene su građom tijela i načinom života semiakvatičnom životu, pri čemu životinje velik dio života provode u vodi. Uz samo jednu iznimku (Crocodylus porosus), svi krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no može ih se sresti u bočatoj vodi kao i u slanoj vodi u blizini morske obale. Pri tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodana jezera i većih rijeka, dok druge biraju potoke i žive u obalnom podrastu. Nastanjuju tropska područja, uz izuzetak dvije vrste aligatora koji žive u sjevernijim područjima, ali samo tamo, gdje su blage zime.

Uz ova svojstva, njihova pojavnost zavisi i o količini moguće lovine, povoljnih mjesta za polaganje jaja, veličini konkurencije ali i o izlovu kojem su izloženi.

Svi krokodili su mesožderi. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim gubicama i zubima poput vrše (gavijali i australski krokodil) koji su se specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su okretni i na suhom.

Krokodili polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:

-brežuljkasta gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja "proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,

-jamasta gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.

Ženka krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko 30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.

Kad odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje, da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio. Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika vlastite vrste.

Danas živući krokodili dijele se u tri grupe sa statusom porodica (alternativno, često ih se prikazuje kao jednu porodicu Crocodylidae a tri grupe kao potporodice unutar nje). Pri tom se porodica gavijala sastoji od samo jedne recentne vrste, indijskog gavijala iako novija saznanja govore da bi i sundski gavijal isto mogao pripadati porodici pravih gavijala a ne pravim krokodilima, porodici u koju je danas svrstan. Obje vrste imaju upadljivo duge i uske čeljusti. Crocodylidae, ili pravi krokodili prepoznatljivi su po udubini u gornjoj čeljusti u koju ulazi četvrti zub donje čeljusti tako, da je izvana vidljiv. Kod aligatora (Alligatoridae) se kod zatvorenih čeljusti ne vide zubi, a i njuška im je šira i nešto kraća nego kod krokodila.

1.2.    Aligatori (Aligatoridae)

Aligatori (Alligatoridae) su porodica, koja spada u red krokodila. Krokodili, uz red kornjača, podred guštera i podred zmija čine razred gmazova. Aligatori su vrlo slični porodici pravih krokodila (Crocodylidae). Ova porodica ima dvije potporodice, prave aligatore (Alligatorinae) i kajmane (Caimaninae).

Aligatori žive u slatkovodnim prostorima kao što su bare, rijeke i močvare. Iako imaju teško tijelo i spor metabolizam, aligatori mogu postići brzinu od 30 mph. Njihov plijen su uglavnom manje životinje koje ubiju i pojedu jednim ugrizom. Oni mogu ubiti i veći plijen odvlačeći ga u vodu da se utopi. Plijen koji ne mogu progutati odjednom ostave da trune ili grizu dok ne dobiju komade za gutanje odjednom.

Aligatori su solidarne životinje, a najveći, i mužjak i ženka, braniti će svoj teritorij. Manji aligatori imaju veću tolerenciju prema većim zbog razlike u veličini.

Aligatori se pare sezonski, za vrijeme proljeća kad se voda ugrije. Ženka polaže jaja u gnijezdo koje djeluje kao inkubator. Svoja jaja će štititi dok se ne izlegu. Mlade će štititi godinu dana ako ostanu na tom prostoru. Obe vrste su tamnije u boji, gotovo crne (iako kineski aligator ima svjetlijih tonova). U aligatora se mogu vidjeti samo gornje čeljusti kad su usta zatvorena (kod krokodila se vide svi zubi), no mnoge deformacije čeljusti kod životinja identifikaciju čine težom.

Ime alligator je anglikanizirani oblik španjolske fraze el lagarto (gušter), a dali su im ga konkvistadori koji su stigli na Floridu i vidjeli aligatore.

2.    Sphenodontia

(tuatare ili premosnici)

Premosnici (često tuatara) su jedini recentni vrsta i rod reda Rhynchocephalia u razredu reptila, pa stoga i jedini su recentni pretstavnici porodice Sphenodontidae. Danas žive na sjeveru Novog Zelanda, i često ih se naziva i "živim fosilima", jer se njihovo postojanje može slijediti fosilnim nalazima unatrag sve od razdoblja trijasa, u vrijeme prije oko 200 milijuna godina.

Glava premosnika je četvrtasta, sprijeda blago kljunasto izdužena, tijelo zbijeno a noge snažne. Dugi su prosječno između 50 i 75 cm, a trup i rep su približno jednako dugi. Rep im je trobridno spljošten. Prednje i stražnje noge imaju po pet snažnih, kratkih, okruglih prstiju spojenih plivaćim kožicama. Prsti završavaju kratkim pandžama. Na stražnjem dijelu prsiju imaju poprečni nabor. Od zatiljka sredinom leđa i repa proteže im se niz šiljatih, spljoštenih bodlji poput češlja, građenih od produženih rožnatih pločica. Niz se prekida samo u ramenom i slabinskom području. Sivkaste su boje, dok bočno i na nogama imaju žute mrlje. Bodlje "češlja" na zatiljku i ležima su žute, a na repu smeđe. Presvlače se samo jednom do dva puta godišnje.

Koža ovih životinja slična je koži ljuskaša. Glavu pokrivaju sitne, a tijelo i manje i veće ljuske. Donja strana tijela prekrivena je većim, četvrtastim, plosnatim pločicama, svrstanim u poprečne redove. Pločice duž bočnih nabora su blago šiljaste, a na čitavoj gornjoj strani tijela su zrnato strukturirane.

Diapsidna lubanja premosnika razlikuje se od svih drugih gmazova prisutnošću dva potpuna sljepoočna luka, što je i dovelo do izdvajanja ovih životinja u zaseban red. Akinetičan je, što znači da je gornja čeljust u odnosu na bazu lubanje nepokretna. U embrionalnom razvoju premosnici još imaju zglobove između elemenata lubanje, zato se često takva njihova okoštalost lubanje odrasle životinje smatra prilagodbom na način ishrane. Zubi su im srasli uz čeljust, pa zato tijekom života ne dolazi do njihove izmjene. Tako se pregledom zubi može utvrditi približna starost životinje.

Kao neki drugi ljuskaši, i premosnici mogu, radi zaštite, odbaciti rep (autotomija). Kad se rep regenerira, podržava ga hrskavični štap koji se čini proziran. Iza četvrtog vratnog kralješka premosnici imaju kratka, vratna rebra. Rebra na trupu imaju hrskavičasta proširenja koja se preklapaju i tako tvore svojevrsni oklop oko tjelesne šupljine. Od devetog do dvanaestog, rebra su dole učvršćena za prsnu kost. Premosnici žive u područjima koja obilježava oštra klima s gustom travom i malo drveća. Danas žive još samo na oko 30 malih novozelandskih otoka duž sjeverozapadne obale glavnog sjevernog otoka. Ranije su živjeli na sjevernom otoku, dok je sporno da li su živjeli i na južnom.

Premosnici su aktivni uglavnom u sumrak i noću. Na to upućuju njihove velike oči i oblik pupila. Često iskapaju jame u humusu, u kojima provode veći dio dana. Suprotno raširenom vjerovanju, vrlo rijetko obitavaju u "stambenim" jamama morskih ptica.

Tuatare, ili haterije, kako još ponekad nazivaju premosnike, kreću se polako.

Hodaju izbačenih nogu, vijugajući tijelom i repom, pri čemu se rep vuče po tlu. Ponekad mogu požuriti izdignutog tijela, no takav način kretanja uglavnom im uspijeva samo na razdaljinu od nekoliko metara.

Za razliku od gotovo svih drugih gmazova koji daju prednost tjelesnoj temperaturi između 25 i 40°C, premosnici žive uz znatno nižu temperaturu. Tu su, međutim, procjene različite, i kreću se od 10,6°C pa sve do 20°C, ovisno o autorima studija. No, letargični postaju tek kod temperature ispod 7°C. Ovim relativno niskim temperaturama odgovara i spori metabolizam. Premosnici rastu vrlo polako, ali mogu doživjeti veliku (relativno) starost.

Glavna hrana su im različiti beskralješnjaci, najčešće kukci, pauci i puževi, kao i kišna glista.

Parenje se odvija u vrijeme ljeta na južnoj polutki, između siječnja i ožujka. Mužjaci su svake godine spremni za parenje, za razliku od ženki. Mužjaci se u to vrijeme ponašaju teritorijalno, ali samo na površini od oko 25 m² u čijem središtu je njihova jama, i samo u vrijeme parenja. Ako u to vrijeme na teritorij uđe drugi mužjak, dolazi do borbe, pri čemu može doći do ozljeda. Dokaz su brojni ožiljci starijih mužjaka.

Udvaranje počinje kad ženka dođe na teritorij mužjaka. Pri tome, on ju obilazi ukrućenih nogu. Kako mužjaci nemaju produženi genitalni organ, prislanjaju svoju kloaku na ženkinu. Kopulacija traje oko jedan sat. Nakon oko 9 mjeseci, ženka u jamu koju sama iskopa polaže do 15 tupih jaja s pergamentnom ljuskom, dugih oko 3 cm i teških 4 do 6 grama. Ova jama s leglom nalazi se često i par stotina metara udaljena od jame u kojoj ženka provodi dan. Ženka oblaže jamu i jaja travom i zatim jamu zatrpava zemljom. Nakon toga, ženka pokazuje veću brigu za leglo od velikog dijela gmazova: redovno, ponekad svaku noć, ona čuva leglo kako bi spriječila drugu ženku da položi svoja jaja u njeno leglo. Na Novom Zelandu mladunci izlaze iz jaja nakon 13 do 15 mjeseci. Ovo najduže razdoblje valjenja jaja poznato među gmazovima pokazuje, da u hladnijoj klimi Novog Zelanda embriji zaustavljaju razvoj tijekom zime.

Za razliku od odraslih premosnika, mladunci su aktivni danju, kako ih odrasli premosnici ne bi pojeli. U dobi od godinu dana, pridružuju se odraslima u koloniji, i prilagođavaju se ritmu života odraslih. Ženke ne legu jaja svake godine, i to je jedan od razloga zbog kojih je za održanje vrste važna dužina života jedinki. Dokazano je da su premosnici u zatočeništvu na Novom Zelandu doživjeli starost od 77 godina. Spolnu zrelost dosižu tek u dobi od 20 godina.

O razvoju jaja pod ljudskim nadzorom se zna dovoljno iz aktivnosti zaštite provedenih na univerzitetu Viktoria u Wellingtonu. Iz jaja skupljenih u prirodi u studenom, pa držanih na temperaturi između 18° i 23°C, mladunci su se izvalili već u svibnju, dakle nakon šest mjeseci, što vodi do zaključka, da su gnijezda u prirodi izložena nižim temperaturama i većim oscilacijama.

Kao i kod većine drugih gmazova, temperatura u leglu određuje spol mladunaca. Kod Sphenodon punctatusa, pri konstantnoj temperaturi od 18°C izlegle su se samo ženke, pri 20°C bilo je 91% ženki, ali kod temperature od 22°C bilo je samo 23% ženki.

Ljudi su desetkovali premosnike dovođenjem koza, mačaka, pasa, svinja, štakora i miševa. Danas rod premosnika živi još samo na 0,1% područja koje je nekada nastanjivao. Vrsta Sphenodon diversum poznat je samo još po nalazima kostiju, a niti jedan primjerak podvrste S. punctatus reischeki nije više viđen od 1978. Od vrste S. guentheri danas živi još samo 300 jedinki, a S. punctatus oko 50.000.

Naziv "tuatara" potiče iz jezika Maora i znači "onaj koji nosi bodlje". Premosnici doista imaju na leđima bodljikav "češalj".

3.    Squamata

(gušteri i zmije)

3.1.     Gušteri

 Gušteri su najčeši gmazovi na svijetu. Na prednjem dijelu tijela guštera je plosnata šiljasta glava koja je širokim vratom odijeljena od trupa. Na glavi su velike oči s pokretljivim očnim kapcima. Trup završava dugačkim repom koji gušter u opasnosti mogu otkinuti i tako pobjeći od neprijatelja. To nazivamo samoosakaćivanje. Otkinuti dio repa može djelomično obnoviti. Kreće se pomoću dva para kratkih nogu na kojima ima pet prstiju. Tijelo se ne naslanja na noge, jer se one nalaze postrance. Stoga kod kretanja trbuhom dotiču zemlju pa kažemo da gmižu. Koža guštera je suha, bez žlijezda, pokrivena rožnatim ljuskama koje sprečavaju gubitak vode iz tijela. Ovaj pokrov guštera ograničava rast pa se moraju presvlačiti.

Kretanje gušteru omogućuje snažan kostur i dobro razvijeni mišići. Gmazovi imaju jednake dijelove kostura kao i vodozemci. Napredak uočavamo s obzirom na građu kralježnice koja je sastavljena od mnogo kralješaka (do 140). Zglobno je povezana s kostima glave. Gmazovi imaju rebra od kojih je prvih pet pari spojeno s prsnom kosti.

Zrak ulazi kroz dišne putove u grkljan, zatim u dušnik koji se grana u dvije dušnice. One dovode zrak u pluća koja imaju veću površinu od žabljih, a i bolje su prokrvljena.

Na leđnoj strani tijela se nalazi pravi bubreg koji ima mjehur,i parni mokraćovod koji se ulijeva u nečisnicu.

Hrana (kukci, pauci, gujavice, puževi) ulazi kroz usta u probavilo. U ustima se nalaze zubi koje mogu mijenjati cijelog života. Tu je mnogo žlijezda te tanak, dugačak rašljasti jezik pomoću kojeg osjećaju miris. U probavi također pomažu probavne žlijezde,jetra s žučnim mjehurom i gušterača.

Srce gmazova je trodijelno. Građeno je od 2 pretklijetke i 1 klijetke koja je djelomično pregrađena. U klijetki se zbog toga djelomično miješaju arterijska i venska krv.

Temperatura je promijenjiva. U njene stanice dolazi mala količina kisika. Tome je uzrok relativno mala površina pluća, mali broj crvenih krvnih stanica te malo srce obzirom na veličinu tijela i njegovi spori otkucaji.

Sezona parenja određena je temperaturom i periodom izmjene svijetla (dana i noći), te ako je omogućena pravilna klima i prehrana do parenja dolazi u proljeće. Ženke zahtijevaju pojačanu prehranu, posebno rastu zahtjevi za kalcijem i fosforom, pa se standardna doza vitamina i minerala udvostručuje.

Postoje dvije osnovne grupe dnevnih gekona: oni s mekanom ljuskom jaja i oni s tvrdom ljuskom jaja.

Oni s mekanom ljuskom jaja svoja jaja polažu na biljku (ne preporuča se da se diraju) dok se kod onih s tvrdom ljuskom preporuča da se odnesu u inkubator. Većina jaja inkubira se na temperaturi od 28°C s malim varijacijama u temperaturi. Sama inkubacija traje od 38-90 dana ovisno o vrsti.

Najveći gušter je Komodski varan ili Komodo zmaj. Može narasti do 3 metra (10 stopa) i težiti od 80 do 120 kg. Te velike dimenzije pripisuju se sporom metabolizmu komodskog varana što zahtijeva veliki želudac životinje, te pojmu otočnog gigantizma što je posljedica izostanka drugih sisavaca mesoždera koji bi konkurirali varanu u otočnoj ekološkoj niši. Stoga su ti gušteri zbog svoje veličine alfa predatori i dominiraju u ekosustavu u kojem žive.

Ova vrsta je, kao i gotovo svi varani, mesožder no prvenstveno strvinar. Zna loviti i živi plijen tako da se prikrada, a kad je dovoljno blizu naglo potrči prema plijenu (komodo varan može doseći brzinu od 20 km/h) te ga zgrabi snažnim ugrizom. Usprkos nedokazanom mišljenju da varani posjeduju bakterije u slini koje su glavni razlog stradavanja plijena, varani posjeduju otrov kojim ubijaju plijen te otrovni sustav daleko najsloženiji kod svih gmazova uključujući i zmije otrovnice. U ustima posjeduju jedan veliki stražnji spremnik te pet manjih spremnika za otrov koji se nasumično otvaraju između zubi. Nemaju otvore na zubima kao što je to kod zmija otrovnica ili ostalih otrovnih guštera.

Komodo varani jedu bilo koju životinju koju pronađu i mogu savladati, od veličine divlje svinje, jelena, manjih sisavaca, a zabilježene su i ljudske žrtve, no najčešća prehrana su razne strvine koje pronalaze u svom staništu. Također su zabilježeni slučajevi iskopavanja ljudskih trupala iz lokalnih groblja (u blizini njihovog prirodnog staništa) koja nisu bila zakopana dovoljno duboko. Kako napadaju sve što su u stanju savladati, i mlade komodo varane doživljavaju kao plijen.

Tijekom prošlog stoljeća je stradalo dosta ljudi od ugriza varana. Dio ljudi koji su preživjeli njihov ugriz u pravilu su preboljeli vrlo teške oblike sepse kao posljedicu varanove otrovne sline.

Parenje je između svibnja i kolovoza, a jaja polažu u rujnu. Ženka leže jaja u zemlji ili brlozima. Jaja su zaštićena, no mladunčad (100g/40cm) su ugrožena od trenutka kad se izlegu iz jaja, nerijetko i od vlastite majke. Instinktivno se odmah pokušavaju popeti na najbliže stablo jer su tamo relativno sigurna od svojih velikih srodnika jer kad dosegnu određenu veličinu i težinu, više se ne mogu penjati, što omogućava mladuncima relativnu sigurnost. Za to vrijeme hrane se kukcima, ptičjim jajima i manjim gmazovima. Komodo varanima treba oko 5 godina da narastu 2 m, a mogu živjeti do 50 godina.

Danas živi oko 6000 komodo varana koji nastanjuju Male sundske otoke, Indoneziju, uključujući i otok Komodo (1700), Rinku (1300), Gili Montag (100), Flores (možda 2000).

Europljani su se prvi put sreli s komodo varanima 1910, a svijetu ih je predstavio Peter Ouwens 1912. direktor Zoološkog muzeja u mjestu Bogor, Indonezija.

Radi zaštite komodo varana 1980. osnovan je Nacionalni park Komodo.

Radi njihove veličine i doista zastrašujućeg izgleda Englezi su im dali naziv "dragon", što znači "zmaj". Međutim, neki stručnjaci koji se bave mitologijom smatraju mogućim, da porijeklo srednjovjekovnih priča o zmajevima zapravo potječe s otoka Komodo. Smatraju da su još u davna vremena kineski mornari, sa svojih krstarenja vodama današnje Indonezije, donijeli priče o komodo varanima do arapskih trgovaca i da su oni poslužili kao podloga pričama o zmajevima.

3.2.     Zmije

      Zmije (grč. Ophidia, lat. Serpens) su podred unutar razreda gmazova čije je hladno i suho tijelo prekriveno ljuskama. Vode porijeklo od predaka koji su ličili na guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im reducirane pa se kreću vijugajući. Velike vrste (anakonde, šarene boe i pitoni) narastu do 8 m, u iznimnim slučajevima i do 10 m. Broj kralježaka im je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Kržljonoške mogu gladovati i duže od godine dana.

Neke su zmije svoje žlijezde slinavke preoblikovale u žlijezde koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta zmija su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno smrtonosna za čovjeka. Najotrovnija kopnena zmija na svijetu je australski kopneni taipan. No, on je miran i nije agresivan. Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. No najotrovnija zmija uopće je Kopneni taipan, koji živi u pustinjskim krajevima u unutrašnjosti Australije u jugoistočnom Sjevernom teritoriju. Mjesto s najgušćom populacijom otrovnica je otok Queimada Grande pred istočnom obalom Brazila.

Zmijski otrovi su sastavljeni od različitih proteina i gusta su tekućina mliječno bijele do žućkaste boje. Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost, poremećaji osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo (razaranje tkiva, zatajenje bubrega, slom krvotoka). No postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina ove dvije osnovne vrste.Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu uzrok većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u nepristupačnim područjima, a uz to su i plahe i po mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.

Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna ljudi, od čega umre oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini gležnja ili niže.Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One ne rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju sposobnost da reguliraju količinu otrova. Kod nekih vrsta potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov.

Zmije žive širom svijeta i u vrlo različitim okolišima, od brdskih područja do slatkih voda i mora. Daleko najveći broj vrsta živi u tropima. U Europi u rijetka mjesta gdje ne žive zmije spada Irska. Nekoliko puta godišnje zmije skidaju kožu zato što se istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala pretijesna. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im postanu mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože riješi trljajući tijelo o granje ili kamen. Prema odbačenoj koži često se može odrediti vrsta zmije. Većina zmija nije opasna za čovjeka, no neke od njih imaju poseban zub povezan s otrovnom žlijezdom. Zmije otrovnice opasne su čim se izlegu iz jajeta. Ne ubijaju sve zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i uguše. Potom je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo, moraju širom razjapiti usta. Mišići u tijelu guraju životinju do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan- samoobrana. Mnoge vrste pokušat će izbječi opasnost, ali kada to nije moguće one će pribjeći jedinom rješenju- ugrizu.

4.     Kornjače

(Testundines)

    Kornjače (stručno Testudines ranije i Testudinata, Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji ima više oko 300 različitih vrsta, od čega sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u reptile i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.

Uz iznimku polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime i tropa. Pogotovo su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.

Oklop: sve kornjače se odlikuju koštanim oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice, rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože. Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.

Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. Fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego čeljustima otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.

Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnenih i slatkovodnih kornjača pokazuju da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.

Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače, i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.

Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Iznimka je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji podsjeća na frktanje. Uzrok tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.

Razmnožavanje: Razlika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja.parenje kornjačaNakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)

Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.

Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.

Osjetila:

Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.

Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.

Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.

Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova. Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro razvijen kao sisavci.

Dužina života: Kornjače mogu živjeti vrlo dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.

Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima svijeta ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.

Zaključak

Reptili su vrsta životinja koja je zastupljena na svim kontinentima (osim Antartika naravno).Njigova tjeesna temperatura ovisi o okoini (temperaturi zraka).Najpoznatija i najzastupljeniji su gušteri i zmije, dok su krokodili i kornjače ograničenog staništa. Hrane se kukcima i sisavcima, razvii su se sredinom karbona. Srce građeno od jedne klijetke i dvije pretklijetke što dovodi do miješanja arterijske i venske krvi. Razmnožavaju se spolno, a ženka leže jaja iz kojih se razvijaju mladi. Iako su opasni i po život čovjeka važni su u prirodi kao i sve ostale životinje, jer doprinose uništavanju štetočina što je zasigurno velika olakšica za čovjeka.

Literatura

 T.Bačić. R.Erben:Raznolikost živog svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1999

 Grupa autora: 

Sarah Angliss, Julia Bruce, Thomas Cussans, Mike Flynn, Richard German, Robin Hosie, Antony Mason, Nigel Rodgers, Carmine Ruggiero, Elizabeth Taylor, Helen Varley, Christine Vincent, John Wright, Michael Wright:  “Činjenice na dohvat ruke”, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2007

    Marko Jelenc: „Ekspedicija u močvari – Tigrovi“,  International  Master  Publishers  d.o.o., Varaždin, 2005